‘Šalša‘: Manistra živih mrtvaca

Šalša se odnosi na kuhani umak od poma. Zovu je i “kraljicom umaka” koja savršeno ide s manistrom, tj. špagetima, a jedan je od sinonima za dalmatinsku spizu. Ima tako smisla da je po njoj naslovljena dalmatinska, otočna komedija. Redatelj Dražen Žarković počeo je s takvim komedijama (“Trešeta”) prije nego što se prebacio na filmove za djecu/mlade (“Zagonetni dječak”, “Moj dida je pao s Marsa”).

Žarković se vraća kući, a ovaj put koketira sa žanrovskim filmom, odnosno komediji pripaja satirički horor na temu živih mrtvaca. Zombiji više nisu novitet u domaćoj kinematografiji (“Posljednji Srbin u Hrvatskoj”), ali jesu u komediji dalmatinskog podneblja kakve voli snimati Vinko Brešan (“Maršal”, “Svećenikova djeca”).

Nešto brešanovskog opstoji u “Šalši” i Maršal se spominje u uvodnoj sceni dojmljivih kreacije pristanka Titova “Galeba” na otok tijekom nevere koja potvrđuje “Šalšinu” nagradu za efekte na Pulskom festivalu. Naime, Maršalov izaslanik (Draško Zidar) dolazi 1980. na fiktivni otok Mala Glava u posjet tamošnjem laboratoriju.

Doznajemo da je Tito pokrovitelj vojno-eksperimentalnog laboratorija na otoku i da je “u duhu bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti” poticao da rad bude “posebno usmjeren prema istrebljivanju partikularnih nacionalizama koji bi mogli ugroziti koheziju naše federativne domovine”.

Znanstvenici su nakon višegodišnjih napora uspjeli “locirati i izolirati nacionalistički gen”, a u idućem koraku probali su ga i “anulirati”, ali “tu su negdje stvari krenule po zlu”. Potentno. Četrdeset godina kasnije, na taj će otok doći mladi Vatroslav (Momčilo Otašević) kojeg u zgodnoj sceni upoznajemo kao dostavljača hrane na motociklu odjevenog u kostim zeca na +40, uz pogođene taktove pjesme “Sudnji dan” sastava Valentino Bošković kao anticipacije zombi apokalipse.

Vatroslav dolazi “brati pomidore” umjesto kolege (Roko Sikavica) kod njegove babe (Snježana Sinovčić Šiškov) nakon što je ovaj stradao njegovom krivicom, ali ispostavlja se da pome, zalivene rakijom njezina pokojna muža, pretvaraju u zombije konzervativne, nacionalistički nastrojene otočane, netrpeljive prema “gayevima, strancima i liberalima”, dok ostalima samo izazivaju muku u stomaku.

“Hvata se na one manjeg kvocijenta inteligencije”, kaže netko za zombije s dodatkom zašiljenih vampirskih zubi (“ka da im u zubnom mesu rastu još neki zubi”). To je jedan od primjera britke političke satire u filmu koji nije posebno smiješan i pogotovo ne strašan, ali jest dovoljno gledateljski ukusan. Otok je Hrvatska u malom i Žarković je nakrcao svega, poput Predraga Ličine i Ivana Gorana Viteza u njihovim komedijama podjednakog visokog koncepta i “hit&miss” humora (“Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, “Narodni heroj Ljiljan Vidić”).

Imamo kritiku nacionalizma, konzervativnih udruga i turizma; nije pošteđena ni JNA i UDBA u scenama gdje Žarković pronalazi nešto novo u odnosu na slično koncipiranog “Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj” kojemu odaje počast kao preteči kad se taj film zavrti na TV-u. Satira je svakako najukusniji sastojak horor komedije. Jedan zombi bit će nabijen na jugoslavensku zastavu, a otočni nacionalisti se dižu iz mrtvih kad čuju domoljubnu pjesmu “U boj, u boj” Ivana Zajca. “Šalša” je servirana.