‘Satovi klavira‘: Nasljeđe obitelji Washington

Obitelj Denzela Washingtona polako osvaja Hollywood. Za legendarnog dvostrukog oskarovca znaju svi i baš ga gledamo u "Gladijatoru II", ali i njegova djeca, njih četvero, također su ušla u kinematografski svijet. Najstariji sin John David Washington (r. 1984.) krenuo je očevim glumačkim koracima i posljednjih godina gledali smo ga u filmovima "Crni član KKKlana", "Tenet", "Malcolm i Marie", "Beckett", "Amsterdam" i "Kreator".

Katia Washington (r. 1986.) radi kao producentica i producirala je očev film "Ograde" te bratov "Malcolm & Marie", ali i npr. "Krhotine žene". Konačno, tu su i blizanci Malcolm i Olivia Washington (r. 1991.). Malcolm je upravo debitirao u dugometražnoj igranoj formi kao redatelj i scenarist "Satova klavira" ("The Piano Lesson"), gdje je važnu epizodu ostvarila Olivia, kao i njihova majka Pauletta Washington kojoj je film i posvećen. Zanimljivo, u glavnoj ulozi nalazi se John David, a "Satove klavira" producentski su podržali Katia i Denzel.

"The Piano Lesson" je obiteljski projekt Washingtonovih, inspiriran istoimenim kazališnim komadom Augusta Wilsona iz 1987. i premijerno prikazan na jesenskim festivalima poput Telluridea, Toronta i BFI Londona, nakon čega se od kraja studenoga našao u streaming ponudi Netflixa.

Denzel je već imao iskustva s filmovanjem Wilsonovih teških, društveno-politički angažiranih drama ambijentiranih u 20. stoljeće i osovljenih oko afričko-američkog nasljeđa, režirajući "Fences" (2016.) i glumeći glavnu ulogu, odnosno producirajući "Ma Rainey‘s Black Bottom" (2020.) redatelja Georgea C. Wolfea.

"Satovi klavira" već su jednom, 1995., zaživjeli kao TV film s Charlesom S. Duttonom i Alfre Woodard u ulogama Boy Willieja i njegove sestre Berniece Charles. Taj film bio je nominiran za devet Emmy nagrada, a ovaj tipuje na Oscare poput "Ograda" i "Ma Rainey – Majke bluesa".

Hoće li pasti koja oskarovska (glumačka) nominacija ili ne, "The Piano Lesson" je kao drama dojmljiviji od "Ma Rainey‘s Black Bottom", no "Fences" i dalje ostaje najbolja ekranizacija nekog Wilsonovog komada. Sva tri filma su zapravo slična u kazališnoj postavci (svedene lokacije, scenarij prepun dijaloga, ne prevelik broj glumaca) i počivaju na snažnoj, povremeno teatarski povišenoj glumi.

Svakako, Malcolm je imao sreće što je režirao u obiteljskim uvjetima s potporom članova familije ispred i iza kamere, a i što je veći dio njegove glumačke ekipe friško (2022. – 2023.) nastupao zajedno u "Satovima klavira" na Broadwayju, konkretno brat John David, Ray Fisher, Michael Potts i Samuel L. Jackson koji je, interesantno, igrao ulogu Boy Willieja davne 1987., u prvim izvedbama Wilsonova komada.

Jackson je sjajan u "against type" prigušenoj ulozi ujaka Doakera, a Fisher je ugodno iznenađenje kao Lymon, prijatelj Boy Willieja u tumačenju Johna Davida, dok odlična glumica u usponu Danielle Deadwyler ("The Harder They Fall", "Till") utjelovljuje Berniece. Brat i sestra zakačit će se oko obitelske dragocjenosti u vidu titularnog klavira u godinama nakon Velike depresije.

"Je li to taj klavir? Vidiš kako je lijepo izrezbaren i ulašten, dobro će s prodati", ispali Boy Willie kad posjeti sestru. On je naumio prodati klavir i s novcem kupiti ogromnu farmu na zemlji gdje je njegova obitelj nekoć bila pretvorena u roblje. Nasuprot njemu, Berniece, samohrana majka male Marethe (Skylar Aleece Smith), ne želi prodati taj klavir i odbija popustiti pred bratovim nagovaranjem. 

Za nju je glazbalo od sentimentalne vrijednosti, tihi podsjetnik na obiteljsko nasljeđe puno krvi, znoja i suza prolivenih na zemlji robovlasničke farme i po drvu klavira, to više što su na njemu ugravirana lica predaka, kao da tu počivaju njihove duše. "Mama ga je laštila suzama", kaže Berniece koja ne svira klavir i drži ga zatvorenoga.

"Da bi razumio koliko nam taj klavir znači, moraš se vratiti u doba ropstva", napominje Doaker i počne pripovijedati priču o robovlasniku Jamesu Sutteru (Jay Peterson) koji je htio supruzi kupiti glazbalo za godišnjicu braka. Kako nije imao novca, trampio je crnce za klavir, jednog odraslog i poluodraslog, odabravši Doakerovu baku i tatu. Prilikom flešbeka, "The Piano Lesson" se seli u eksterijere i radi odmak od predstave, bivajući filmičan.

Redatelj Malcolm povremeno poseže za takvim momentima da razbije "teatralnost": uvodna sekvencija s vatrometom uz natpis "Bože blagoslovi Ameriku" i bijelim jahačima koji će zapaliti jednu crnačku kuću, lijepi malickovski trenutak oca i sina na polju ("Prašinu će otpuhati vjetar, ali zemlja je vječna")...

Kad Boy Willie i Berniece počnu buditi metaforičke i doslovne duhove prošlosti, "Satovi klavira" prisvajaju magični realizam i ozbiljno koketiraju s računalno-generiranim nadnaravnim hororom, podsjećajući na "Izbavljenje" i filmove o ukletim kućama "House On Haunted Hill" i "13 Ghosts".

Ipak, "horor" scene vode do disbalansa cjeline zato što se Malcolm bolje snalazi u fino ugođenoj transgeneracijskoj drami koja pogađa akorde afroameričke ostavštine, povijesne i obiteljske, neovisno o tome što "The Piano Lesson" zna izgledati kao filmovana kazališna predstava, doduše ispričana izražajnim sredstvima kinematografije (krupni planovi).

Klavir simbolizira težinu povijesti, cijelu crnačku "krv, znoj i suze" prošlost punu nasilja i nedaća, tako da je puno više od nečeg materijalnog. Može se definitivno shvatiti zašto Berniece ne želi prodati klavir, ali razumljivi su i motivi Boy Willieja koji na prodaju glazbala gleda kao kupnju vječne slobode.

U ovoj inačici "Satova klavira" zamjetno je i nešto metafilmsko-metatekstualno u liku Boy Willieja zbog angažmana Denzelova sina. "Moram ostaviti svoj trag. Kao kad pišeš po stablu. To nastojim s tim klavirom. Ostaviti svoj trag kao što je moj tata učinio", kao da Boy Willie govori u ime Johna Davida Washingtona.