Ratni filmovi mogu se podijeliti na vrijeme prije i poslije “Spašavanja vojnika Ryana” (“Saving Private Ryan”, 1998.), ako ne i kinematografija kao takva. Prije “Spašavanja vojnika Ryana” bilo je velikih ratnih filmova kao što su “Full Metal Jacket” i “Vod smrti”. Bilo ih je i većih poput “Apokalipse danas”.
No, rat i ratovanje rekreirani su i uprizoreni na dotad neviđen, audiovizualno prijeloman način u moćnom (anti)ratnom remek-djelu Stevena Spielberga, počevši od uvodnog iskrcavanja saveznika na obale Normandije tijekom Dana D, 6. lipnja 1944. godine.
Realizam, naturalizam, drhtava kamera dokumentarne neposrednosti i hitnosti, isprane boje s prevladavajućim tonovima maslinastozelene vojne...
Svaki ratni film snimljen u novom mileniju duguje Spielbergovu “Ryanu”, od “Pada crnog jastreba” i “Zastava naših očeva”, preko “Fury”, “Grebena spašenih” i “Dunkirka”, do “Saulova sina”, “1917”, “Borbenog položaja” i “Na zapadu ništa novo”. Duguju mu i povijesni i akcijski filmovi, poput “Gladijatora”, “Bourneova identiteta”, “Johna Ramba”, “Sisu”..., te “found footage” horori, snimljeni na način da gledatelja ubace u središte akcije ili užasa s likovima i dokumentarističkom “shaky cam” kamerom dočaraju doživljaj vojevanja, masovne bitke ili borbe prsa o prsa, odnosno iskustvo susreta s nečim grozomornim.
Nešto grozomorno u ovom slučaju je rat. Horor i teror rata može se zarana opipati u Spielbergovu kadru koji je nasilje iz SF filmova Paula Verhoevena (“RoboCop”, “Potpuno sjećanje”, “Svemirski marinci”) načinio životnim, kao i virtuoznu kinetiku tzv. akcijske režije.
Pri kraju prologa sa starijim čovjekom, kojega stižu sjećanja i shrvan pada na koljena na ratnom groblju u sadašnjosti, Spielberg se do krupnog plana približava njegovim očima boje neba i mora iznad/ispred pješčane plaže Omaha i vraća u prošlost Drugog svjetskog rata.
Redatelj postavlja gledatelja među iscrpljene vojnike u desantnim brodovima koji udaraju o valove ploveći prema Omahi. Vojnici povraćaju od morske bolesti i straha, strepe hoće li izvući živu glavu kad zakorače na pijesak, njihove oči bojažljivo vire ispod šljemova. Kamera nakratko pronalazi našeg budućeg vodiča kroz ratni pakao, kapetana Johna Millera (ponajbolja izvedba Toma Hanksa), kojemu drhti desna ruka.
Kad se rampa za iskrcaj spusti, njemački mitraljez pokosi polovicu vojnika. Nesretnici nisu ni znali što ih je snašlo i poginuli su prije nego što su uopće uspjeli stupiti na plažu. Preživjeli se iskrcavaju, ali zaglušujući meci ih i tamo pronalaze, zajedno s još glasnijim haubicama.
Miller ostaje bez sluha na par minuta (zamalo i gledatelj zbog zvuka) i u polutišini gleda dezorijentirajući kaos oko sebe. Preko njega Spielberg gledatelju omogućava nevjerojatno intenzivan doživljaj ratnog užasa u prvom licu jednine. Stradavanje i smrt na svakom koraku. Meci prodiru u meso, krv šiklja, udovi se odvajaju od tijela...
Okrvavljena je čak i kamera Janusza Kaminskog koji snima zbivanja kao da je netko od savezničkih vojnika imao kod sebe “superosmicu” prilikom iskrcavanja na plažu Omaha. Jedan vojnik zbunjeno gleda unaokolo kao da nešto traži i s pijeska podiže ruku izgubljenu u bitki, drugi plačući doziva mamu.
Cijelo vrijeme kamera je na prvoj crti bojišnice, tik do vojnika, fokusirana na njih i borbu. Tek kad se meci utišaju i čuju se samo valovi krvavocrvenog mora kako oplakuju obalu, tj. nakon što završi uvodna scena u trajanju od dobrih 25 minuta, Spielberg se odlučuje za raskošni panoramski kadar koji otkriva budžetsku epičnost bojišta.
Neki drugi redatelj snimio bi veći dio akcije na blockbusterskoj skali i forsirao spektakl u totalima, ali Spielberg je htio biti među vojnicima, običnim ljudima, kapetanom Millerom, inače učiteljem u školi, narednikom Horvathom (Tom Sizemore), snajperistom (Barry Pepper), bolničarom Wadeom (Giovanni Ribisi) i ostalima pripadnicima njihova odreda (Edward Burns, Adam Goldberg, Vin Diesel) kojima se pridružuje prevoditelj Upham (Jeremy Davies).
Nitko od njih nije klasični heroj jer “Saving Private Ryan” nije mitski akcijsko-herojski ratni film “navijačke” i “body count” vrste poput “Ramba II” ili “Nestalih u akciji III”, nakon kojeg se klinci igraju na “pa-pa” zamišljajujući da su Stallone ili Chuck Norris i u svakom trenu mogu prekinuti igru ako postane “ozbiljna”.
Spielberg razbija tu dječju iluziju u najbolnijoj, proganjajućoj sceni filma, hrvanju Nijemca i Amerikanca kad potonji, svjestan da gubi borbu, počne očajnički kumiti protivnika “slušaj, hajde da prestanemo”, a ovaj se oglušuje na njegove vapaje i polako mu zariva nož u srce.
Znakovita je i izjava Millera u pogledu demitologizacije akcijsko-ratnih herojskih mitova dok se Spielberg pita koliko neljudskosti čovjek može pretrpjeti da ne izgubi ljudskost. “Što više ljudi ubijem, osjećam se dalje od kuće”, govori Miller koji pokušava sačuvati ono malo humanosti što mu rat nije preoteo da ga žena prepozna kad/ako se vrati doma i skriva suze od ostatka odreda nakon što dođe do emotivnog ruba, svjestan da su tuđe smrti oduzele dosta od njegova života.
Mali ljudi i male-velike priče interesiraju Spielberga koji u jednom od najboljih filmova devedesetih pronalazi ljudskost u bratstvu vojnika i trenucima kad u zatišju pred buru slušaju melankoličnu pjesmu Edith Piaf, prije nego što zemlja počne podrhtavati od gusjenica približavajućeg njemačkog tenka (zvuk u kinu ne izlazi iz uha ni dandanas).
Ljudska je i misija dodijeljena “s vrha” Milleru nakon iskrcavanja: pronaći i izbaviti vojnika Ryana (Matt Damon), jedinog preživjelog od četvorice braće, kako bi ga vratio kući da njegova majka ne izgubi posljednjeg i najmlađeg sina. “Misija je čovjek”, glasila je krilatica filma o ratovanju i žrtvovanju.
“Spašavanje vojnika Ryana” nije filozofski ratni ep kao vršnjačka “Tanka crvena linija” Terrencea Malicka da Spielbergovi vojnici reminisciraju o prirodi prolazeći kroz klasje žita ili cvjetna polja koja unose tračak (žute) boje u kadar, ali filozofija se ispoljava kroz akciju/njihovu misiju i ponekad je izgovorena, a ponekad prešutna.
“Bolje da je ovaj Ryan vrijedan toga”, kaže Reiben (Burns), preispitujući s ostatkom odreda smisao misije da su životi osmorice ljudi na kocki kako bi se spasilo jednoga čovjeka, sve (i) zbog dobrog PR-a. Kolika je vrijednost nečijeg života, odnosno treba li jedan vojnik ili više njih umrijeti da drugi (pre)živi? “Saving Private Ryan” ne daje jednostavne odgovore na ta pitanja.