StoryEditorOCM
Film & TVCINEMARK U KINU

‘Sveta obitelj‘: Janja i bikovi ili kome opanci, kome obojci

Piše Marko Njegić
16. prosinca 2023. - 23:12

Poprilično je vremena trebalo proći da redateljica Vlatka Vorkapić snimi drugi dugometražni igrani film “Sveta obitelj”. Prošlo je čitavo desetljeće, točnije 11 godina, od njezina hitoidnog prvijenca “Sonja i bik”, romantične komedije koju je vidjelo gotovo sto tisuća gledatelja u kinima. Ipak, Vorkapić u međuvremenu nije mirovala, režirala je dokumentarce kao što su “Odgođena revolucija” i “Pusti Dobre, pusti” te sudjelovala u omnibusima poput “Zagrebačkih priča 3” i “Transmanije”.

Nakon što je kucnuo čas da udari prvu klapu na snimanju “Svete obitelji”, Vorkapić je bila spremna, ali i izgrađena kao autorica, tj. filmašica s prepoznatljivim tematskim preferencijama, zainteresirana za domaćeg čovjeka, društvo i narodne običaje. “Zanimaju me one male, osobne revolucije”, rekla je u intervjuu za “Slobodnu” povodom “Odgođene revolucije”, dokumentarca o tranzicijskoj pljački tvornice tekstila “Kamensko”.

FILM: Sveta obitelj; drama; HRvatska, 2023. REŽIJA: Vlatka Vorkapić ULOGE: Luna Pilić, Nikola Đuričko DISTRIBUCIJA: Blitz OCJENA: ****

U “Sonji i biku”, ljubavnoj priči Zagrepčanke i vlaja iz Dalmatinske zagore, Vorkapić je postavila temelje zanimacije, orkestrirajući “revolucionarni” romantično-komični sudar sela i grada, ruralnog i urbanog, tradicije i modernosti, a u “Pusti Dobre, pusti” kronicirala je opskrbu pitkom vodom po hrvatskim otocima posebnim brodovima “vodonoscima”.

Sada u “Svetoj obitelji” odlazi iz Dalmacije i kamenjarske Dalmatinske zagore u ravničarsku Slavoniju, pri čemu se vraća nekih 60 godina natrag u prošlost. Vrijeme radnje su, dakle, šezdesete godine prošlog stoljeća, kad je Hrvatska bila dio Jugoslavije, a mjesto je fiktivno slavonsko selo.

Ulazimo u ruralnu zajednicu koja se pridržava patrijarhalne tradicije i običaja, izolirana od “izvanjskih” urbanih utjecaja i modernizacije u vidu automobila “fiće” (“Znaš ti šta je to?”). Takoreći svi muškarci u selu imaju brkove jer “što je muškarac bez brkova”, a žene su im podređene.

Fokus je na najimućnijem seoskom gazdi, “pateru familiasu” bogate obitelji Marku (Nikola Đuričko očekivano na visini zadatka), te siromašnoj Janji (odlična Luna Pilić u probojnoj glavnoj ulozi), mladoj, vrijednoj i naivnoj nadničarki iz Bosne. Janju upoznajemo u lokalnoj zadruzi u vlasništvu Milana (Aleksandar Cvjetković), zagledanu u slatkiše koje ne može priuštiti.

Milanova supruga, radnica i švelja Nota (nijansirana epizoda Judite Franković Brdar), poklanja joj besplatno “šećerke” (šećer u kocki). Atmosfera sela uspostavljena je u trenutku kad se Nota popenje na ljestve da dohvati artikl s gornje police, a lokalni mužjaci zazvižde “fić-fiju” na prizor otkrivenijih nogu.

Kamera, potom, pronalazi suncem pomilovanu Janju među suncokretima u nizu vrlo toplo uprizorenih eksterijernih scena “malickovske” vizualno-pastoralne kvalitete na tragu “Božanstvenih dana” (fotografija Filipa Tota), što je idila koju kvare samo dobacivanja mladoj seljanki da je ona “već stara cura”.

Upoznajemo i despotskog Marka kao švalera dok ljubuje s mladim lokalnim udanim ženama poput Mice (upečatljiva Lidija Penić Grgaš) i vara religioznu suprugu Anu (možda nikad bolja Anita Matić Delić), koju je oženio zbog imetka. “Markane”, doziva ga Mica zavodljivo.

Ana sluti suprugovo varanje, ali pošto-poto želi održati idealnu sliku “svete obitelji” za seljane, krijući obiteljsku disfunkcionalnost i poneku tajnu, isto kao i njezin muž. Upravo zbog toga, da “selo ne priča” kako njihov sin jedinac Iva (solidni Ivan Čuić) još nije oženjen, Marko predlaže Janji da “ostane nedilju-dvi” kod njih, a potom isprosi njezinu ruku i dogovori brak, unatoč Aninu neodobravanju i čuđenju seljana.

“Vidiš li sve ovo, ako budeš pametna tu će trčat tvoja dica”, govori Marko. Ana, pak, pokazuje Janji pravila odijevanja i zaduženja oko kuće te otkriva da “kad se udaš, nisi više cijela, dijeliš sve sa svojim čovjekom”. Scenografski i kostimografski dojmljivo uprizorena scena svadbe potvrđuje u kakvu je patrijarhalnu sredinu Janja došla: seljaci pjevaju lascivne stihove “imam kitu najveću na svitu”, rakija teče u potocima...

Iako se isprve činilo da bi Janja s vremenom mogla doživjeti bajkovitu sudbinu Pepeljuge i u Ivi pronaći princa na bijelom konju, to baš i nije tako jer “Sveta obitelj” nije romantična komedija kao “Sonja i bik”. Iva nije sretan zbog ženidbe, često pije i ide u lov, Ana gleda “snajku” svisoka, a gazda će skinuti masku dobročinitelja i pokazati predatorsko lice kad je napastvuje. “Nisam loš, samo malo grišan”, pravda se on, spreman ucjenjivati “mladu snašu” (“Kome će vjerovat?!”).

Priča otad nadalje zna biti razmjerno predvidljiva, neovisno o “šokantnom” otkriću obiteljske tajne, ali Vorkapić impresionira staromodnom režijom i bogatstvom vizualnih detalja (suptilno i taktilno šivanje haljine/sređivanje frizure za vjenčanje, ruke iza flaše rakije...), filmskim referencijama (bicikl-scena a la “Butch Cassidy i Sundance Kid”), kao i odabirom glumaca, dajući priliku mladim nadama hrvatskog glumišta (Pilić, Penić Grgaš) da pokažu talent pored veterana.

“Sveta obitelj” izgleda poput filma iz bivše Jugoslavije, uključujući i ex-YU erotiku (gacanje po svježem kupusu kao npr. miješenje tijesta u “Varljivom ljetu”) na tankoj granici užitka i prisile, djelujući kao nastavljač tradicije klasika na temu surovog balkanskog patrijarhata kao što su “Svoga tijela gospodar” Fedora Hanžekovića, “Breza” Ante Babaje i “Petrijin vijenac” Srđana Karanovića.

To je veliki kompliment i čini “Svetu obitelj” drukčijom od recentnih hrvatskih filmova koji rijetko smještaju priču unutar povijesnog okvira i posežu za bogatom kostimografijom. Redateljica gradi kontrast između eksterijera i interijera na početku i prema kraju filma.

S jedne strane široko polje suncokreta kao simbol Janjine slobode, s druge klaustrofobične sobe kuće koja će se pokazati opresivnom za (Ja)nju. Na takvim kontrastima film i počiva, od dvije slike “svete obitelji”, idealističke prema van i mračne unutarnje, do scene kad gazda na silu “uzme” Janju ispod križa na zidu, paralelno montirane s Aninom molitvom. Napokon, tu je i paralela između prošlosti i sadašnjosti. Vorkapić povlači društvenokritičnu paralelu u pogledu (za)datosti tradicije i religije, tj. patrijarhata i položaja žena, pokazujući da se od šezdesetih naovamo baš i nije puno toga promijenilo.

Scenografija i kostimografija

Scenografiju potpisuje Mario Ivezić, a kostimografiju Ivana Zozoli Vargović.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. studeni 2024 20:03