Instant klasik među novijim (božićnim) filmovima – to je "The Holdovers". Prava je šteta da novi biser redatelja Alexandera Paynea ("Stranputica", "Nasljednici", "Nebraska") nije stigao u kina oko Božića kao daleko najbolji božićni film posljednjih dugo godina, ali "The Holdovers" je toliko dobar da može pobuditi ugođaj blagdanske sezone i u ožujku. Napokon smo dobili jedan film koji bi, već sada je jasno, mogao postati obvezna lektira za blagdane nadolazećih godina, ali i buduća gledanja općenito.
Potpisnik ovog teksta jedva čeka ponovno pogledati "The Holdovers" u kinu, dok ga neki drugi, zvučniji oskarovski naslovi 2024., poput "Oppenheimera" i "Ubojica cvjetnog mjeseca", baš i nisu vukli na repete. "The Holdovers" je divotica od filma, klasik za jučer, danas i sutra, možda i najbolji Payneov uradak nakon "Sideways".
Film izgleda kao da je jučer i snimljen. Radnja se odvija na samom početku sedamdesetih (1970./1971.) i "The Holdovers" djeluje kao izgubljeni klasik "novog Hollywooda", pronađen u podrumu studija Universal Pictures, nešto što je Mike Nichols možda mogao snimiti poslije "Diplomca", osim ako ga ne bi preduhitrili Hal Ashby ("Harold i Maude") ili Bob Rafelson ("Kralj Marvinovih vrtova").
U nekoliko navrata čini se kao da će zasvirati "Scarborough Fair" Simona i Garfunkela, onako kao što se nad McTiernanovom "Aferom Thomasa Crowna" od početka nadvija "Sinnerman" Nine Simone, ali to se ipak ne događa. No, zato će zasvirati Cat Stevens ("The Wind") kao direktan link prema Ashbyjevu klasiku.
I Payneova vizualna estetika također je retro na tragu sedamdesetih, kao P.T. Andersonova u filmu "Licorice Pizza", počevši od staroga loga Universala iz tog vremena do slike koja evocira 35-milimetarsku vrpcu i karakterističnih zumiranja snimatelja Eigila Brylda ("Kriminalci na godišnjem", "Tulipanska groznica", "Oceanovih 8", "The Report", "Duboka voda", "Cura za sve"). Napokon, "The Holdovers" podsjeća na film sedamdesetih i po tome što je karakterna studija, ponajprije fokusiran na likove.
A likovi su živopisni i životno-filmski, izvrsno glumljeni i napisani (nadahnuti scenarij Davida Hemingsona). Nakon "Stranputice" Payne je ponovno angažirao oskarovski fenomenalnog Paula Giamattija za glavnu ulogu Paula Hunhama, strogog i čangrizavog profesora fiktivne prestižne škole "Barton Academy" u studenom, snijegom zametenom Massachusettsu ("Ovdje je jebeni Greenland").
"Bar se pretvaraj da si ljudsko biće, Božić je", kažu "scroogeovskom" Paulu koji, pak, ima običaj reći "Život je poput ljestava u kokošinjcu: usran i kratak". U duhu bagdanske sezone Paul će proći "scroogeovsku" metamorfozu kad za vrijeme praznika ostane na kampusu čuvati nekolicinu učenika nakon što se oni iz ovog ili onog razloga ne mogu vratiti kući, s posebim nalogom da brine o problematičnom Angusu Tullyju (dojmljivi debitant Dominic Sessa).
Mic po mic, Paul i Angus ostaju praktički jedini na kampusu zajedno s glavnom kuharicom škole Mary Lamb (Oscarom prilično zasluženo nagrađena Da‘Vine Joy Randolph; otkriće komedije "Dolemite is My Name"). Paul će odigrati ulogu očinske figure mladiću kojemu se otac nalazi u mentalnoj ustanovi (posjet tati jedna je od ključnih emotivnih scena), a njegova majka radije će provesti Božić s novim odabranikom nego sinom.
Iako "nitko nije ovdje jer želi", a svatko od njih se nalazi na nekom životnom raskrižju ili stranputici (Mary je nedavno izgubila sina u Vijetnamu), trojka će od "malo vjerojatnih suputnika" postati prijatelji, gotovo pa mala familija i međusobno zaliječiti unutarnje boli, zasigurno pamteći to iskustvo dok su živi. Predvidljivo? Možda, ali "The Holdovers" na svjež način pristupa poznatim obrascima i umije biti nepredvidljiv, baš poput života.
Payne stvara melankolični blagdanski ugođaj "najljepšeg doba godine", apotekarski je odmjeren u balansiranju drame i komedije, tuge i sreće, te sjajno vodi glumce čiji likovi se ne doimaju kao da su glumljeni već proživljeni, a dinamika među njima razvija se prirodno i isijava toplinu. Unatoč snijegu i hladnoći u kadru, ovo je jedan iznimno topao film. "The Holdovers" grije gledatelja poput tople dekice i topi njegovo srce.