Kowalski. K-O-W-A-L-S-K-I. Ponavljam Kowalski. Prezime glavnog lika izgovoreno je više puta u kultnom filmu “Točka nestajanja” (“Vanishing Point”, 1971.). Redatelj “Točke nestajanja” Richard C. Sarafian kao da je znao koliko će Kowalski postati nezaboravan lik i biti referentna točka u nadolazećim godinama, baš poput samog filma.
Zasluga je to i interpretacije glumca Barryja Newmana (1930. – 2023.) koji se s filmom “Vanishing Point” odvezao u legendu za volanom ikoničkog bijelog Dodgea Challengera iz 1970. godine. Tragove Kowalskog možemo pronaći u akcijskoj kinematografiji sedamdesetih i ranih osamdesetih, tj. arhetipskim stoičkim likovima poput “Lopova” Jamesa Caana, zasigurno i zašto što Newman može i podsjetiti na tog glumca u kombinaciji s Elliotom Gouldom.
Nešto od Kowalskog ima i Sylvester Stallone u prvom “Rambu” i Ryan Gosling u “Vožnji”, a prezime Newlanova lika dijeli i Clint Eastwood u “Gran Torinu”. Sat od Kowalskog nosi Kurt Russell kao kaskader Mike u kultu “Otporan na smrt” Quentina Tarantina u kojem je “Točka nestajanja” nazvana “jednim od najboljih američkih filmova svih vremena”, a u završnici se vozi “jebeni ‘Vanishing Point’ Challenger” bijele boje.
“Točka nestajanja” je favorit i Stevena Spielberga koji se s “Dvobojem” iz iste 1971. nadovezao na Sarafiana i pokrenuo trend automobilističkih/cestovnih “muscle car” akcija (“Prljava Mary, ludi Lary”, “Sugarland Express”, “Nestali za 60 sekundi”...), korespondirajući s jurnjavama u filmovima od “Bullitta” do “Francuske veze”.
Konačno, “Vanishing Point” voli i Bruce Springsteen, moguće pronašavši u njemu inspiraciju za (cestovne) pjesme o slobodi “Born To Run” i “Thunder Road”. Cesta kao simbol slobode pokreće “Točku nestajanja”, mitski i mistični akcijski film potjere iz sedamdesetih koji skriva dosta toga egzistencijalnoga ispod haube “supercharged” Dodgea Challengera i podatan je za alegorijska iščitavanja.
Priča je jednostavna: Kowalski treba prebaciti Dodgea Challengera iz Denvera u San Francisco od petka navečer do ponedjeljka i okladi se da će to napraviti do nedjelje u 15 sati, uz malu pomoć droge (speed i speed). Nakon što napravi par prometnih prekršaja, za petama mu se nađu policajci i situacija eskalira u masovnu policijsku potjeru, ali Kowalski odbija stati.
Uvodna scena oslikava kako policija postavlja barikade za Kowalskog, uključujući bagere, dok helikopter slijedi Dodge Challenger koji juri i po pustinji, nailazeći na ruzinave kamionete kao iz apokaliptične budućnosti “Pobješnjelog Maxa” i “Drumskog ratnika”.
Slika se zamrzava u trenutku kad se bijeli Challenger mimoiđe s crnim automobilom iz suprotnog smjera, nakon čega Dodge izblijedi poput bijele točke. Prilično nihilistički znakovito, poput kadra izgorenih signalnih raketa na cesti. Radnja se potom vraća dva dana ranije, kad Kowalski kreće na odiseju Amerikom na raskrižju dekada.
Njegovo putovanje je točno to – odiseja u kojoj se gotovo pa dokumentaristički prelama Amerika na prijelazu šarenih hipijevskih šezdesetih u mračnije sedamdesete. Amerika poslije Woodstocka i “Golih u sedlu”, a prije Watergatea, u jeku Vijetnama, razočaranja u američku vladu i autoritete, borbe za građanska prava (crnaca).
Sve se to odražava u kontrakulturnom filmu za koji je scenarij napisao bivši kubanski revolucionar Guillermo Cabrera Infante, odnosno buntovničkom liku Kowalskog. Flešbekovi otkrivaju da je Kowalski ne samo bio vozač automobilistički i motociklističkih utrka, već i nekadašnji policajac koji je spriječio kolegu u silovanju uhićenice i vijetnamski veteran ranjen u borbi i ovjenčan medaljom časti.
U flešbekovima se krije i mogući odgovor na to zašto se Kowalski ne zaustavlja (osim nakratko da provjeri ima li ozlijeđenih za njegovim petama) i juri samo naprijed, prskoseći policiji i autoritetima. On je simbol slobode i otpora, moderni kauboj na bijelom konju koji galopira mitskim američkim zapadom kakav polako nestaje, bježeći od prošlosti i sadašnjosti, možda i budućnosti, svjestan da vozi potencijalno posljednju utrku.
“Brzina za njega znači sloboda duše”, opisuje Kowalskog tamnoputi i slijepi radijski voditelj Super Soul (Cleavon Little) koji će ga prikazati u drukčijem svjetlu u odnosu na policijske izvještaje i od njega načiniti ikonu, preuzimajući ulogu naratora priče i glazbenog urednika junakova putovanja, kao preteča radio DJ-ice u “Ratnicima podzemlja”.
“I eto Challengera, jure ga plavi, plavi zločesti na kotačima. Zlobna vozila prometne policije traže našeg usamljenog vozača, posljednjeg američkog junaka, električnog kentaura, poluboga, super vozača zlatnog zapada! Dva gadna nacistička automobila stoje iza divnog usamljenog vozača, sve su bliže, bliže i bliže našem heroju s dušom”, pripovijeda Super Soul.
DJ naziva Kowalskog “posljednjom slobodnom dušom na ovom planetu”, poantirajući da “pitanje nije kad će se zaustaviti nego tko će ga zaustaviti”. Svakim kilometrom puta i svakim idućim susretom na tom istom putu (prodavač zmija koji ga pozdravlja s “Vaya con dios”, golišavi hipiji...) sve je jasnije kako je “Točka nestajanja” u dosluhu s književnim cestovnim ratnikom Jackom Kerouacom i njegovim odama slobodi (“On The Road”).
Pri kraju film postaje sve više egzistencijalistički i filozofski nastrojen, kulminirajući sekvencijom apstraktne vožnje kroz pustinju i, moguće, inspirirajući završnicu “Nadnice straha” Williama Friedkina. Sekvencija je simbolična u kontekstu filma i Newmana. Vozeći kroz pustinju, Kowalski i Dodge Challenger ostavljaju neizbrisive tragove u pijesku jureći u legendu. Vaya con dios.