StoryEditor
Glazbanajnoviji val

Iako je upitno što u ‘Enciklopediji hrvatskog milenijskog rocka’ rade Mia Dimšić i Natali Dizdar, knjiga je dobar vodič za snalaženje na internetu

Piše Sandro Pogutz
11. svibnja 2020. - 14:05
Grupa Jonathan, ime koje vam je već moralo biti u ušimaSrđan Vrančić/hanza media

Što u “Enciklopediji hrvatskog milenijskog rocka” (Rockmark, 2020.) radi Mia Dimšić!? Ne znam, pitajte njezine autore, Zorana Tučkara i Stjepana Vrečka.

Omiljena kantautorica hrvatskih mlađih maloljetnika, složit ćete se, teško se može svesti pod egidu rocka, još i manje od Natali Dizdar, koja se također ovdje našla. Iako bi joj jedina poveznica s rockom, tanka i nategnuta, mogla biti obrada laganice “Bijelog dugmeta”, “Ovaj ples dame biraju”.

Dakle, kako su autori birali? Sami će u predgovoru reći da im je prvi problem bio koga i zašto uvrstiti te da im je početna vodilja bila “indie”, dakle nezavisna scena, ali ni preko te “veze” ove dvije mlade dame ne mogu upasti u novomilenijski rockerski krug. Ni Tina Vukov, ni Lea Dekleva, ni Elma Burnić... Kao, uostalom, ni Bobo Knežević, fitness instruktor s nerealnim estradnim ambicijama. Co to pak on ma s rockom?

Tako da smo već na površno listanje knjige uočili problem nezasluženog upadanja “preko reda” u nju. Našlo bi se još takvih primjera, ali nećemo cjepidlačiti jer autorski dvojac priznaje da su, ipak “uz par časnih iznimki”, uključili “izvođače koji su stvarali i svirali indie glazbu proteklih 20 godina, debitiravši pojavom ili izdanjem u razdoblju od 2000. do 2019. godine”.

’PO’ METRA CRIJEVA’

S druge strane, u enciklopediji se niti kao “časne iznimke” ne pojavljuje house dvojac “Peznt”, prilično nepoznat široj domaćoj publici, ali s ozbiljnim svjetskim referencijama. Zašto ih nema? Pa, Tučkar i Vrečko, eto, smatraju da “domaća electro scena i ovdašnja metal scena sa svim svojim izvedenicama zaslužuju posebne knjige koje će govoriti samo o njima”.

Tako pod rock nije navodno svrstan nijedan metalac, ali jesu milopojne pop i jazzy pjevačice, odnosno kantautorice poput vrlo kvalitetne Luce. Kao što svejedno jest i, citiram, “electro-pop projekt Pocket Palma”. Uzgred rečeno, jako dobar. Pa i bend urnebesnog imena, “Po’ metra crijeva”, “koji uspješno spaja istarski melos s raznim varijantama metala”.

Stoga bismo ovoj knjizi čak oduzeli pravo da se zove enciklopedijom, jer autorima očito nedostaje enciklopedijske discipline, jasnoće kriterija i sveobuhvatnosti. Pa ipak, meni osobno nije mrsko što mi se našla u rukama. Naime, smatram se natprosječno zainteresiranim i obaviještenim konzumentom glazbe širokog žanrovskog spektra, ali svejedno mi je ponekad teško pronaći željenu rutu u “nezavisnim” bespućima “streaminga”.

U internetskom obilju s raznih platformi, a ovdje se najčešće spominje Bandcamp, doista se teško snaći bez svojevrsna vodiča, a to “Enciklopedija hrvatskog milenijskog rocka” svakako jest - ipak dobar vodič.

Ilustrirajmo to primjerom Nikole Vranića a.k.a. J.R. Augusta, momka iz Zaboka koji je donedavno svoja EP izdanja nudio na Bandcampu, ali je - ne mijenjajući nezavisni autorski iskaz - zasluženo prodro u mainstream tek kad ga je pod svoje uzela Croatia Records i objavila mu izvrstan album “Dangerous Waters”. Ja sam ga pak “otkrio” tek prošlog listopada, rekao bih - ničim izazvan.

Šetao sam ranim jutrom po Marjanu, a na zaslonu mobitela, kao prvo među predloženim novim izdanjima na Deezeru, pojavila mi se naslovnica s isusolikim kantautorom o kojem dotad nisam znao baš ništa, iako na indie sceni nije od jučer. Glazba koja je potekla u slušalice savršeno se uklopila u spokojno jutro sa psom u prirodi i dobila me na prvu, uvjernog da je riječ o - stranom izvođaču!

THE CHWEGER I NEMANJA

Živio sam u tom uvjerenju dan-dva, dok sav oduševljen nisam, guglajući, ustanovio da ga je rodila majka Hrvatica, ali srećom nije Kris Galiot. Gdje si se do sada skrivao, upitao sam se, a tada su već i po mainstream medijima krenuli osvrti i portreti umjetnika u mladosti. Dosad je već stekao zasluženu širu afirmaciju, ali svejedno sam siguran da mnogi slušatelji formatiranih hrvatskih radija još nisu čuli za njega. No, ova knjiga, u kojoj je Vranić zauzeo dostojno mjesto, ionako nije za njih.

Sa sviješću o toj donedavnoj “rupi” u mom glazbenom “obrazovanju” tražio sam još sličnih primjera među ovim koricama, pa sam tako otkrio izvrsnu pulsku skupinu “The Chweger”, a nije baš da su od jučer. Sram me i priznati da sam ovdje pročitao kako njezini počeci “datiraju još iz devedesetih godina prošlog stoljeća”. Ako ste zahvalan istraživač, dopustit ćete Tučkaru i Vrečku da vam možda “otkriju” i ona imena koja bi vam već morala biti u ušima, poput Jonathana i Chui, Kesington Lime i Porto Morta, ili Nemanje...

A opet, i u opusima nekih od navedenih naći ćete i jazza, i funka, i electra... Tako da se doista više ne treba opterećivati mjerenjem “enciklopedijske” težine ovog publicističkog izdanja, žanrovskom čistoćom, kao ni eventualnim propitivanjem zašto je pojedinim imenima posvećem veći ili manji prostor. Najveći je, recimo, dobio bend “Olovni ples”. Nikad čuli? Poslušajte, možda zaključite da su i zaslužili. Ja ne bih rekao.

A potom nastavite “čeprkati”, tražeći putokaze za putovanje po streaming servisima i YouTubeu. Danas vas to ne košta ništa ili vrlo malo. Možda se uvjerite da glazbena povijest u hrvatskom rocku nije stala s “novim valom” te da je novi milenij pun svježe glazbene vode, dostojne najizdašnijih svjetskih izvorišta. •

Izdvojeno

12. kolovoz 2020 11:18