Prsti mu nisu ništa posebno. Trudiš se ne buljiti, ali stvarno nisu. Sasvim su obični, toliko su zapravo obični da bi to mogli biti i vaši prsti. Obični, dosadni prsti.
Gledaš i ne vjeruješ. Trudiš se skriti razočaranje. Očekivao si prste koji žive svoj život, koji ne miruju, koji odlaze bez da ikome kažu gdje idu, koji vise na trapezu, koji drže košarkašku loptu, koji igraju kolariću paniću, pod kojima se savija žensko tijelo, koji se provlače kroz gustu crnu kosu, koji zapovjedaju, koji gospodare, koji izazivaju trnce, koji su šašavi, otkačeni, potpuno ludi, koji idu sami protiv svih, koji idu tamo gdje nitko ne ide, prste koji crtaju Mona Lisu, koji plešu valcer, koji sviraju klavir, a dobio si prste kakve i sam imaš kod kuće.
A onda Lovre progovori i u trenu...