StoryEditor
GlazbaCrtice iz podzemlja

Svijet bez Pink Floyda i Joy Divisiona nije isti, kaže Vjeran Stojanac, glazbeni kritičar i jedan od urednika community radija KLFM

Piše Jakov Kosanović Paun Paunović/HANZA MEDIA
22. svibnja 2020. - 08:00
Vjeran Stojanac: Za KL, odnosno KLFM pišem cijelo desetljeće Paun Paunović/HANZA MEDIAPaun Paunovic/Cropix

Crtice iz podzemlja, već od samog naslova i dizajna korica privlačna je knjiga splitskog glazbenog kritičara i radijskog urednika Vjerana Stojanca Kika, koju je nedavno objavio u nezavisnoj nakladi “Bratstvo duša” Zdenka Franjića.

Pitanja na koja prosječni radijski korisnik vjerojatno nema odgovor, recimo, kako su izgledali berlinski dani Lou Reeda, Iggyja Popa, Davida Bowieja, Nicka Cavea ili, bliže nama, kakav li je to Gesamtkunstwerk pod nazivom Laibach Kunst uzbuđivao cijelu bivšu državu još od početka 80-ih, u ovoj knjizi naći će svoje podrobno objašnjenje uz još pregršt zanimljivih osvrta i eseja.

Nešto manje prosječan radijski korisnik, recimo onaj koji se nekoć volio voziti Splitom s postajom KL na radijskom prijemniku, ili onaj još probraniji, koji danas potraži radio KLFM na webu, Kika poznaje po emisiji eXit, i programskim segmentima “Soda Fountain“, “Rudimentarna polja“ i “Polibiotičke strukture“.

Nije to jednostavna nomenklatura, ali Kiko i nije baš za neobavezno čavrljanje.

Vjerane, da pišeš osvrt na vlastitu knjigu, što bismo čitali?

- Mislim da sam se previše bazirao na neka prošla vremena, sedamdesete, osamdesete... Ali po mojem sudu to i jest bilo vrijeme najkvalitetnije glazbe. U redu, to je moje mišljenje, ali svijet bez Pink Floyda ili bez Joy Divisiona više nije isti.

Kažeš da je u knjizi zastupljen mali postotak onoga što si napisao za radiopostaje KL, KLFM, i druge medije. Kad bi, dakle, taj destilat morao ižmikati na jedan tekst, koji bi to bio?

- Teško pitanje. Možda onaj o Berlinu, jer je taj grad bio katalizator nekih ključnih glazbenih imena, a i uz njega me vezuju lijepe uspomene, ili neki od intervjua, primjerice sa Massimom iz ZU. Dakle naveo sam dva i bolje da sad stanem nabrajati. Žao mi je što nisam uvrstio i esej o sponi glazbe i J. G. Ballarda, ali to ću ispraviti u nastavku.

70-e su bile godine

Berlin u biti rezimira tih nekoliko desetljeća prije weba, ujedno i vrijeme nastanka antologijskih albuma Lou Reeda, Bowieja, Iggyja Popa, Cavea... Koju godinu i prostor osjećaš duhovno najintimnijima?

- Drugi dio sedamdesetih. Punk već pomalo prelazi u postpunk, javljaju se Joy Division, Bauhaus, Magazine, a Bowie snima ključnu berlinsku trilogiju. Ako sedamdesete završavaju godinom 1980., popločan je i put za Laibach, Cabaret Voltaire, Clock DVA i da ne nabrajam...

U međuvremenu su i gradovi prestali biti glazbeni toponimi. Malo kome mlađem od 40-ak danas nešto znače New Orleans, Nashville, Detroit, Manchester, pa i Berlin.

Prevagu su odnijeli Miami, Antwerpen, Barcelona i druga festivalska središta dance glazbe, među njima čak i Split. Čak ni underground više ne konotira supkulturu ili njezin dio koji joj je bio pripadan... Je li uloga glazbenog kritičara usamljenija nego što je nekad bila?

- Dance glazba je poseban fenomen, izvan mojeg polja interesa. Što se uloge kritičara tiče, mislim da je problem u tome što su web mediji pojeli tiskane, da se tako izrazim. Prošla su vremena jednog Poleta koji je jedno vrijeme uređivao danas nažalost pokojni Zoran Franičević, od kojega sam puno toga naučio o pisanju za medije, a i uputio me na neke meni značajne pisce, konkretno Willa Selfa.

Tvoji glazbeni interesi nedvojbeno su široki, oni koji te poznaju bolje od mene kažu da su i podrobni. Davno je i počelo...

- Kako se uzme. Za KL, odnosno KLFM pišem cijelo desetljeće, a knjiga koju sam objavio 2003. u privatnoj nakladi (u stvari je to bio fotokopirani samizdat, bliži fanzinu nego knjizi) je u stvari zbirka priča. Tu je i period uređivanja glazbene rubrike u riječkom časopisu RE, gdje sam često bio i autor.

Odrastanje na Alanu Fordu

Fale li ti ta, predinternetska vremena? Ono kad je najvažnije pitanje bilo - što slušaš? Pa... što slušaš danas?

- Ako mi nešto iz tog doba fali, to je bjesomučna borba za mjestom gdje bih objavio neki tekst, posebno iz glazbenog miljea. Ipak, rad na radioportalu mi je otvorio nove, šire horizonte. Danas slušam svašta, ali bih izdvojio Swanse i Juliana Copea.

Dugo si bio glazbeni urednik na radiju KL, sad si to i na community web radiju KLFM. Kako bi ti opisao tu zajednicu koja čini vašu, pa i tvoju publiku?

- Prvo da ispravim, bio sam jedan iz uredništva. KLFM je, kako samo ime kaže, community radio, dakle radio u zajednici i svatko od nas četrdesetak nosi svoj dio tereta. A broj suradnika se stalno povećava. Što se publike tiče, šarolika je, što se vidi iz našeg programa.

Oni mogu očekivati da će se “Crtice iz podzemlja“ nastaviti dok ne podvuku jednu pristojnu crtu?

- Naravno da mogu. Kad sam radio finalnu verziju bio sam zadovoljan izborom, a onda sam shvatio da sam izostavio neke važne teme. Ali zato i razmišljam o nastavku.

Nastavak mogu očekivati i čitatelji koje si pripremio svojim kratkim pričama “Kernel Panic“... Čujem da pripremaš i zbirku poezije. Što trebamo znati o svemu tome?

- Te kratke priče odišu ironijom i satirom. Djelo Kurta Vonneguta je bio ključni utjecaj i škola. Što se poezije tiče, ne znam hoće li većini leći jer također pršti humorom. Ipak sam odrastao na Alanu Fordu! •

Izdvojeno

12. kolovoz 2020 06:13