‘Albert‘: Utopija s krunicom, grbom i Dinamom

Nisam naročiti ljubitelj angažirane književnosti.

Znate ono kada autor prvo izabere veliku i važnu društvenu temu o kojoj želi nešto odvažno kazati, nad pisaćim stolom razvije transparent s borbenim sloganom, pa tek onda počne tražiti priču u koju će ugurati svoju tezu i likove koji će je iznijeti. S takvim se plakatnim predumišljajem mogu pisati dobre kolumne, ali ne i dobra literatura. Puno mi je draže kada autor "samo" želi pripovijedati, a čitatelju prepušta slobodu da sukladno mjeri vlastitog ukusa i pameti u toj storiji razabire slojeve značenja.

"Albert" Ivice Prtenjače dobar je primjer takve spisateljske strategije. Roman se događa u samo jednoj noći, dok glavni junak sjedi u automobilu na trajektnom pristaništu, čekajući da padne bura koja je otok izolirala od kopna. Sva radnja knjige suma je flashbackova u kojima upoznavamo četvrtog u nizu Alberata iz jedne loze.

Svi prije njega tragično su skončali u ratovima. Pradjed je u Prvom svjetskom ratu na proplancima oko Soče oslijepio od barutnog praha da bi onda zalutao u neprijateljski rov gdje su ga proboli bajunetom, djeda su u Drugom svjetskom ratu zaklali četnici negdje u Bosni, a otac je poginuo kao vojnik HOS-a: dok je jurišao s kašikarom na tenk, netko ga je iz gustiša ranio u prsa, a onda su ga pregazile gusjenice oklopnjaka.

Lik iz bajke

Četvrtog Alberta rat je, barem za sada, mimoišao, a on se trudi da ga mimoiđe i koješta drugo. Ima 37 godina, imao je sjajne izglede za lijepu akademsku karijeru, ali je od nje digao ruke. Imao je i djevojku, takorekuć zaručnicu, ali je više nema. Veliko je pitanje je li odustao od nje pojedinačno ili je, sasvim općenito i načelno, odustao od svake ambicije da izgradi i održava duboku i trajnu vezu. Nedavno je proživio tešku prometnu nesreću u kojoj je zamalo izgubio glavu i od koje se dugo oporavljao. Nema egzistencijalnih briga jer su mu starije sestre (koje žive u inozemstvu) relativno imućne.

albert naslovnica

Doduše, on nema ni bogzna kakvih prohtjeva, a ponešto i sam zaradi jer nekolicini starijih žena služi kao katica za sve: vozač, družbenik (u najnevinijem smislu te riječi), hauzmajstor, privatni detektiv, savjetnik... Albert sanja utopiju. Sluti da je ona kao javna činjenica nedostižna, ali živi ili se trudi živjeti kao da je ostvariva barem na nekoj privatnoj, sasvim osobnoj razini.

Ne bez razloga, netko bi mogao reći kako je Albert do te mjere unikatno izglobljen iz matice društvenih očekivanja da se doima kao lik iz bajke. U neku ruku on to i jest, ali je zato njegovo okružje sve samo na bajkovito.

On živi u ambijentu nove normalnosti koja nije određena pandemijom, nego sakralizacijom rata i pretvaranjem šovinizma u temeljnu društvenu vrijednost jednako okađenu i barutom i tamjanom. Neuklopljeni, u stvari neuklopivi Albert neka je vrsta diskretnog, nenametljivog razvodnika kroz suvremenu Hrvatsku. Što se on više trudi održavati distancu od svijeta kojemu ne želi pripadati, iako je, kao i svi mi, na njega osuđen, to se strašnijom čini slika toga svijeta.

Kada bi u ovoj zemlji postojali cenzori (pričekajmo, budimo strpljivi, tko kaže da jednom, možda čak uskoro, neće doći i njihovo vrijeme) s ovim bi se romanom lako obračunali. Trebalo bi samo izrezati određeni broj pasusa, sve zajedno niti dvadeset stranica, i problem bi bio riješen. Tako pročišćena knjiga bila bi lišena svih očiglednih subverzivnih akcenata, ali bi, začudo, još uvijek ostala i dobra i lijepa. Prtenjača je autor meke, gipke ruke, opažač svijeta koji većini promiče. Da ga je osuditi na pisanje o tratinčicama, on bi svejedno liferovao stranice moćne proze poetskoga sloga.

Zaostalo ime

Jedina utopija do koje će njegov junak na koncu doći bit će kafić toga imena. Tako ga je davno krstio prethodni vlasnik, a nitko više ne pamti s kakvim predumišljajem. Novom gazdi nije se dalo tratiti pare i vrijeme na mijenjanje imena. "Pogledao sam prema šanku", veli Albert. "Na zidu je uokviren, požutio od dima cigarete, visio hrvatski grb, preko njega krunica, sa strane zataknuta maslinova grančica na kojoj su se držala tek dva tri listića. Na mlincu za kavu naljepnica Dinamo. Iza šanka uzak prolaz u skladište, vise one čupave trake, čini se da lelujaju na nekom nepoznatom strujanju zraka. A možda mi se i samo čini, dok se pitam jesam li razočaran time kako izgleda Utopija i zašto sam uopće ovamo trebao doći."

"Albert" je libar koji o Hrvatskoj danas govori puno više od cijelog metra svezaka angažirane literature, ali bismo živjeli u nekoj vrsti utopije kada bi te činjenice bila svjesna naša književna javnost.