‘Beskućnik‘ Namika Kabila ili kako biti spreman kad ne znaš gdje je dom

Prije dvije godine zaprešićka Fraktura objavila je „Knjigu domova“, odličan roman talijanskog pisca Andree Bajanija koji je između korica libra pokušao rekonstruirati vlastiti život prisjećajući se svih prostora u kojima je živio: roditeljskog doma, obiteljske vikendice, unajmljenih stanova, tuđih nekretnina, hotelskih soba... Iako okolnosti njegova boravka u tim prostorima nisu uvijek bile idilične, on prema njima još uvijek osjeća snažnu emocionalnu bliskost i naziva ih svojim domovima. Namik Kabil drukčije je formatiran, kao, uostalom, i većina ljudi. „Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom“, pjevao je svojedobno Jura Stublić, a njegovu vjeru u istinitost te rečenice malo tko propituje.

Okej, dom je jedan, ali gdje je, pokušava odgovoriti sarajevski pisac i filmaš. Je li možda tamo gdje si odrastao, u prostoru za koji te  vežu nježna sjećanja? Stara kuća u Trebinju još je, hvala bogu, na mjestu, ali u njoj više nikoga nema. Roditelji su preminuli, starija sestra, baš kao i autor, već desetljećima živi u Sarajevu. Nekadašnje sigurno utočište i mjesto topline danas je samo okidač uspomena, ali nisu sve ugodne.

Namik Kabil rođen je u Tuzli. Prije nego što je krenuo u školu, obitelj se preselila u očev zavičaj. Ta činjenica teško je pala njegovoj sestri koja je preko noći otrgnuta iz jednog već izgrađenog svijeta premreženog prijateljstvima u novi, nepoznati i tuđi. Ni majci nije bilo puno bolje, ali se ona, sukladno običajima podneblja i vremena, s time ipak relativno brzo pomirila. Samo je autor bezbolno presađen iz jednoga u drugi prostor, i to ne bilo kakav, nego idealan za odrastanje dječaka. Kao neka hercegovačka inačica Huckleberry Finna vrijeme je provodio uz rijeku, uživajući u potpunoj sigurnosti gradića u kojemu te svi poznaju kao sina mjesnog liječnika. Zidajući kuću za svoju obitelj, otac nije štedio, moglo bi se čak reći da je mrvicu i pretjerao, pa Kabilovima ništa nije falilo, lebensrauma najmanje. A onda su tu idilu, kako to već biva na ovim prostorima, raspršili vjetrovi rata.

Iz Trebinja je obitelj prvo pobjegla u Dubrovnik. Lijepa, draga, slatka sloboda za kojom su toliko žudjeli vrlo brzo se ispostavila kao sasvim uvjetna i privremena, jer je njihova nacionalnost i tamo postala sporna. Da bi izbjegao novačenje, Kabil je emigrirao u Ameriku gdje je devet godina radio koješta, uglavnom taksirao, maštajući o karijeri filmskog scenariste i redatelja. Obitelj se kasnije skućila u Sarajevu gdje se na koncu i autor preselio. U tolikom moru, zapravo oceanu nesreće imali su i podosta sreće. Njihov trebinjski obiteljski dom preživio je rat i postao nekom vrstom sezonske adrese, kamo se odlazilo ljeti na odmor. No nakon smrti roditelja, velika kuća pretvorila se u neku vrstu velikog tereta i otvorila pitanje što dalje?

Tražeći odgovor na njega, pisac traži i odgovor na pitanje gdje mu je dom. I ne ide mu baš najbolje, pa se raspituje kod znanaca koji također dijele traumatična iskustva iz devedesetih godina. Dom je jednima tamo gdje im žive djeca, a drugima tamo gdje će se jednoga dana ukopati. Nekima je, pak, još i teže odgovoriti na to pitanje nego autoru, jer su njihove obiteljske priče do apsurda prepletene i zamršene kao, recimo, nekadašnjem Bosancu, a današnjem Izraelcu Ivici Čerešnješu koji mu je svoj slučaj ovako opisao: „Znate li vi, gospodine Kabil, da u mojoj familiji, sedamnaest generacija unazad, niko nije umro tamo gdje se rodio?“ U jednom trenutku i sâm će Kabil dospjeti na Bajanijev trag, pa se upitati: „Ako možemo voljeti više ljudi, više gradova i država, zašto ne možemo imati i više mjesta koje zovemo ili osjećamo svojim domom?“

Pritom, situaciju dodatno komplicira činjenica što svaka kuća odnosno svaki potencijalni dom ima i svoju okolicu: „Ako ja znam gdje mi je kuća danas, to uopšte ne mora značiti da volim i prostor oko te kuće, u užem i širem smislu. Naprotiv, što duže živim ovdje, sve manje osjećam da tu i pripadam. (...) Sad kad bolje razmislim, možda mi je riječ kuća ipak bliža od riječi dom, ne može se reći kućevina, može, ali ne znači previše. Kao što se ne može reći ni bezdomnik.“

I „Beskućnik“ je, kao i svi romani ovog autora, autobiografska knjiga. No, saldiranje osobnih emocionalnih i drugih računa Kabilu je uvijek prilika za refleksije na široki katalog tema. Ovoga puta bavi se svojim bošnjačkim sekularnim identitetom, punim rasponom obiteljskih odnosa, pitanjima odanosti, (ne)pripadanja, ljubavi, životnih gubitaka i poraza... I to, kao i obično, radi uvjerljivo i s lakoćom, mekom, zavodljivom rukom književnog meštra.