StoryEditor
Književnostrajski ključar

Bivši omladinski i partijski funkcionari i ratni profiteri tjeraju nas da se stidimo matera i očeva, kaže Vlado Vurušić, pisac knjige ratnih priča

2. srpnja 2020. - 08:00
Vlado Vurušić: Problem je da na pitanju 'Gdje si bio 91.?' svoju političku agendu grade baš oni koji su se nečasno ponijeli. Samo sebe blamiraju  Robert Tomić/HANZA MEDIA

Novinar Jutarnjega lista Vlado Vurušić nekoć bi se zvao kremljologom, ali kako ta specijalizacija odavno ne postoji, može ga se smatrati znalcem za delikatna zbivanja u Rusiji, koja imaju globalne i lokalne posljedice.

Vlado Vurušić, koji je ove godine puhao 60 svijeća na torti, za to je verziran ne samo zato što je odličan novinar širokoga znanja i karijere – koja obuhvaća Polet, Danas, Start, Nedjeljnu Dalmaciju, Mladinu i Globus – nego i time što je diplomirani rusist, pa je i prevodio s ruskoga. Orijentaciju prema istoku usmjerio je i na onaj bliži istok pa s razumijevanjem secira zbivanja i u Srbiji, donoseći i pikanterije s tamošnje tabloidne scene i vučićevštine.

Vurušić je prije desetak godina krenuo i u publicistiku pa je, s Ivicom Buljanom, objavio knjigu "Nogomet: svjetska prvenstva", da bi vještinu žongliranja najvažnijom sporednom stvari na svijetu potvrdio knjigom "Slaven Bilić: priča o nogometu i rokenrolu". To i ne čudi kada se zna da se rodio u gradu Vedrana Rožića i Ivana Katalinića. Rodnome Trogiru, njegovim ljudima, situacijama, prije dvije godine posvetio je knjigu "Obala maršala Tita" ispisavši mu prozni spomenik.

I sad uoči epidemije koronavirusa Vlado se pojavio s novom knjigom priča "Rajski ključar". U naslovnoj priči, kao i "Stevi" i "DVD-Sinđeliću" koja je sa svojih 150 stranica zapravo kratki roman, Vurušić snagom literarne vještine i neposrednog iskustva ulazi u rat, u kojem se strast, mržnja, kaos i solidarnost miješaju s mirisom drnča, mokraće, znoja i alkohola... Manirom dobroga novinara i uz odriješene ruke urednika Borisa Perića Vurušić ispisuje odlične civilne pretpovijesti likova, mutne predratne i ratne puteve, ali i povijest popularne kulture ovih prostora, uz duboke društvene i psihološke uvide. Pokazao je i vještinu prenošenja različitih jezika, od srpskoga do češkoga, uz rafalnu paljbu humora. Ali i u tom obilju pisac ne zaboravlja da rat nije samo smiješno iskustvo jer izvlači i ono najgore iz ljudi. Tu dvojnost dobro je u bilješci uz knjigu izrazio novinar i pisac Boris Rašeta: "Bilo je to ružno vrijeme, ali možda zadnje u kojemu su još postojali ideali."

Kvarat stoljeća od kraja rata vraćate se na bojišnicu s ratnim pričama. Što je razlog? Čini se da vrijeme nije donijelo nove uvide o ratnim operacijama?

– Jedan prijatelj mi je kazao kako je knjiga aktualna. Kao autoru to mi može laskati, ali to je porazna konstatacija za naše društvo: pa od rata je prošlo gotovo 30 godina. Tada rođena djeca danas imaju punoljetnu djecu koja idu na izbore, a sposobna su i za vojsku. Mnogima još odgovara da rat traje. To vrijeme debelo nas je obilježilo jer je trasiralo put kojim sada idemo i ne daju nam da to postane povijest, nego naša politička, ideološka i etnička svakodnevica. Tada je počela pljačkaška privatizacija, posljedice koje i danas osjećamo, tada su počele "lakirovka" biografije mnogih onih kojima je trebalo da padne Berlinski zid i nestane Jugoslavija da bi sebe predstavili kao "vječne" borce za hrvatsku stvar, koje se onda iz tih karijerističkih razloga prenijelo na lažiranje cijele naše povijesti. Smjerni omladinci postali su zadrti lukrativni desničari.

image
Vlado Vurušić: Likove i događaje gradio sam iz priča onih koji su rat shvatili kao samo jednu važnu etapu u svojem životu, a ne od onih koji na tome žele stalno subnorizirati
 
Srđan Vrančić/HANZA MEDIA

Možda griješim, ali mislim da čak ni u jeku najvećeg rata nije bilo onakvih grozomornih parola kao što su izvjesili mladi BBB-ovci u Kustošiji (svi rođeni debelo nakon rata, pa se niti ne sjećaju Jugoslavije niti su upoznali nekog Srbina, osim ako im nije dida, baba ili mama, što vjerojatno na svoju sramotu kriju). Sjetimo se da je Dinamo igrao s Partizanom 1998., a Hrvatska s reprezentacijom Srbije 1999., pa tada, koliko se sjećam, pun Maksimir nije vikao "Ubi Srbina". To je došlo kasnije, s generacijom političara dezertera, bivših omladinskih i partijskih funkcionara, onih koji su rat proveli s ustaškim kapama na glavama u tami svojih skloništa, ratni profiteri i preobraćeni ateisti i profesori marksizma, koji nas danas tjeraju da se stidimo svojih didova partizana, baba i matera Srpkinja ili očeva udarnika s radnih akcija, a sve samo radi skidanja ruzine s njihovih biografija.

Pogledajmo te naše suvereniste sa svojim čudnim biografijama, Škoru, Hasanbegovića, Culeja, Penavu. Naši nemaštoviti političari zdesna ubogo i prostački kopiraju nekadašnje subnorovske koncepte, jer drugo ni ne znaju, a koji, kako vidimo, nisu dali rezultate. To je slika današnje Hrvatske. Kratke smo pameti. Zato sam želio napisati knjigu o vremenu koje je bilo puno nade u bolji život, ali nam se život prebacio poput Anakina.

SMRT ALEKSANDRE ZEC

Priče su pune živopisnih detalja s ratišta i biografskih storija koje pokazuju kako su se lokalni momci i muževi preobrazili u ratnike. Vaše likove ne vodi samo želja za oslobađanjem domovine, oni uglavnom nose klimave brakove, egzistencijalne i obiteljske probleme, urbane i ruralne identitete, slučajno dospijeće na prvu crtu?

– Da, tada su u rat otišli razni ljudi, iz raznih pobuda. Netko zbog avanture, neko zbog domoljublja, netko nošen idealima i pravdom, netko i iz interesa, netko iz nužde, jer su ga protjerali, ubili mu bliske ljude, netko jer su se našli ne svojom voljom u ratnom okruženju. Netko je u valu privatizacije ostao bez posla, pa da ne sjedi doma besposlen, netko je okajavao svoje ili očeve "komunističke" grijehe ili naprosto neoprezno otvorio vrata kada su mu pokucali iz vojnog odsjeka. I to uvijek treba imati na umu. I ništa to nije loše. Bili su. Stavili su glavu na panj, bez obzira na razlog. Kao što ne treba osuđivati one koji nisu bili.

Svatko je mjera vlastite savjesti. Treba osuditi one koji su se ponijeli nečasno bez obzira na to bili u ratu ili ne. Problem je da na pitanju "Gdje si bio 91.?" svoju političku agendu grade baš oni koji su se nečasno ponijeli. Samo sebe blamiraju. A priča jest fikcija, ali ima i "živih" elemenata. Mnoge likove i događaje gradio sam iz moga ratnog novinarskog posla i kraćeg vojnog iskustva, te priča onih koji su rat shvatili kao samo jednu važnu i veliku etapu u svojem životu koju će pričati svojim unucima, a ne od onih koji na tome žele stalno parazitirati i subnorizirati.

image
Vlado Vurušić: Meni su uzor Česi, čija je književnost duhovito, pošteno i zrelo prema sebi i svojim slabostima, 'odradila' slavne i neslavne trenutke vlastite povijest
 
Robert Tomić/HANZA MEDIA

U pričama se držite prvih ratnih mjeseci, koji su vjerojatno pripovjedno zanimljiviji od kasnijih složenih operacija poput "Bljeska" i "Oluje"? Povratak u civilstvo, profiteri sa zadnje crte i PTSP ostavljeni su za nove knjige?

– Da, možda. Književnost je svakako "grana" koja mora provariti, kritički i otvoreno, važne etape u životu jedne nacije. Meni su uzor Česi, čija je književnost duhovito, pošteno i zrelo prema sebi i svojim slabostima, "odradila" slavne i neslavne trenutke vlastite povijesti i time pokazala vrline. Mislim da toga nama nedostaje. Zato mislim da književnost o Domovinskom ratu ne može biti dobra bez nekog pozitivnog lika Srbina i lika negativca Hrvata. Znamo iz iskustva da nitko ne gleda filmove niti čita knjige građene samo na zlim Srbima i dobrim Hrvatima, čak ni oni koji govore da se u "obrambenom ratu ne može počiniti zločin".

Stvari su jasne, zna se tko je i kada započeo rat, što se događalo četiri godine, tko je neselektivno pucao po Zadru, Šibeniku, Osijeku, Karlovcu, Sisku, Gospiću, tko je odgovoran za Ovčaru i Škabrnju, za mnoštvo ubijene djece. Ali zašto braniti otimačinu stanova Srbima koji su svjesno ostali s ove strane s nama ili pak masakr u Varivodama? Složio bih se s Oliverom Frljićem koji kaže kako je smrt Aleksandre Zec naša sramota, da je strašno da se njezini ubojice nazivaju braniteljima, ali ono važno – puno je poginulo i ubijeno hrvatske djece u Domovinskom ratu, oni su sramota Srba, koji o tome moraju progovoriti, radi čistoće vlastite nacionalne savjesti. Domovinski rat bit će značajan i velik upravo onoliko koliko od njega iskajemo Aleksandru Zec i pobijene starce iz Varivoda.

TETOVAŽE JNA I UŠATA U

U dvjema pričama pripovjedač jednom dođe pod nož, drugi put pred hitac. Je li to antiratna poruka ili samo način da se završi priča?

– I jedno i drugo. Takvim iznenadnim krajem zapravo sam htio pokazati brutalnost i banalnost rata. Rat je užasan, a naša je povijest takva da je malo generacija koje su mimoišli veliki lomovi. Kako kaže jedan lik iz knjige, moja baba se nije makla sa svoga gumna, a bila u šest država i prošla tri rata. Ratna situacija iz ljudi izvlači i ono najgore, ali i ono najbolje. Nikada ne znate kako će netko reagirati u ekstremnoj situaciji. Često je mali korak od junaka do zločinca, od heroja do kukavice. U prvoj se priči zna "ubojica", a u druge dvije ne zna se od čijeg je metka pripovjedač izginuo. To je ta mala intriga.

image
Naslovnica knjige priča Vlade Vurušića
Privatni album

Vaši likovi borci mrze Srbe onako kako se mrzi neprijatelja, ali ima i komunikacije među pripadnicima sukobljenih strana, a liku Gaje dajete dosta prostora. Osim toga, u pričama nema HOS-a i "Za dom spremni"?

– Naravno da je u ratu vrtlog mržnje ono što ga pokreće. No, osobno sam tada 91., kao, koliko se sjećam, i mnogi, išao u rat ne protiv Srba kao takvih, nego smo išli zato što su bili ugroženi životi nas i naših bliskih, naša domovina. Danas se oni koji su pravosudno i putem novoideološke hadezevske komisije amenovali ustaški pozdrav ZDS i stvarali atmosferu u kojoj se rehabilitira najveći veleizdajnik u povijesti Hrvatske Ante Pavelić i njegova nesretna država, iščuđavaju "Kustošiji", a upravo su oni stvorili tu mučnu situaciju. Isto je i u Srbiji, gdje "Gaje" još uvijek kolo vode jer znamo da je sadašnja politička "elita" u toj zemlji izašla iz šinjela Slobodana Miloševića. No, ponovio bih riječi Ivana Čolovića: "Dajte, brate, da se mrzimo ko ljudi, a ne ko Srbi i Hrvati."

Knjiga je puna referencija iz nogometa, filmova i glazbe iz bivše države. Mogu li ih razumjeti i pratiti i mlađi čitatelji?

– Mnogi mladi i danas slušaju novi val ili gledaju kultne jugoslavenske filmove. Tada, 91., oni su bili dio našeg odrastanja i života. Konačno, veliki dio dečki s lajne, kako bih rekao, na svojim ramenima i podlakticama imali su istetovirano "JNA" te mjesto i godinu odsluženja. Nemojmo se praviti da ne znamo da su mnogi dečki koji su tada po sebi crtali ušata U sebe poistovjećivali s Prletom i Tihim. Pa što!? Zašto nam nameću da se toga moramo stidjeti, umjesto da to bude veselo prepričavanje dogodovština iz mladosti uz roštilj i pivo?

Mislim da nitko zbog toga neće biti manji Hrvat, ali će sigurno biti manje zadojen mržnjom koja dolazi iz skrivanja i srama. To je ono licemjerje i nabacivanje krivnje tamo gdje je nema i ne bi je smjelo biti. Jugoslavija je tek etapa u povijesti Hrvata od stoljeća sedmog, sa svim svojim manama i prednostima. Zbog nečijih karijera i loših savjesti, povijest ne možemo svesti na grižnju savjesti cijele nacije i društva. Novi val, Alan Ford, Mirko i Slavko, Zagor, Pipi, Bud Spencer, Otpisani, Bepina, Dimnjačar, "Preko vode do slobode", Valter, Moni Kovačić, Baka Slišković, Ilija Čvorović, Meštar, Dražen, Kukoč, Mate Parlov, Idoli, Buldožeri, sve je to bilo dio nas. Ali barem je nas naša povijest naučila da ništa nije za vječnost.

image
Naslovnica knjige priča Vlade Vurušića
Privatni album

Vraćanje duga Trogiru

Prije dvije godine objavili ste knjigu "Obala maršala Tita" o pet trogirskih godina, 1967. – 1971. Je li vas ona više povezala s gradom djetinjstva i je li to kraj vaše "trogiristike"?

– Trogir je nešto što me je odredilo zauvijek. Možda najviše od svega. Ono što upijete u djetinjstvu stalno nosite. To, doduše, više nije grad mog odrastanja. Puno se toga promijenilo. Konačno, i spomenik palom borcu, oko kojeg se odvija dobar dio te knjige, baš je 90-ih prodan u Italiju u staro željezo. Sumnjam da ću se vratiti toj temi. Mislim da sam je odradio jer sam Trogiru bio dužan.

Izdvojeno

11. kolovoz 2020 11:50