"Nakupine straha" nakupina je knjiga koje je Darko Cvijetić svojedobno objavio, ali kao da i nije. Tehnički gledano, sustigla ga je sudbina kakva pogodi mnoge autore. Dok svoje tekstove strpljivo slaže u ladicu/folder, pisac mašta o trenutku kada će ih u formi knjige iznijeti pred publiku. No kad libar konačno iziđe, često se ne dogodi ništa. Ta djela ostaju na jednakoj udaljenosti od svojih potencijalnih čitatelja kao i dok su bila u rukopisu. Razloga za takav rasplet ima više, većina ih ide na teret i dušu nakladniku, iako, ruku na srce, ni pisac nije lišen odgovornosti.
Demijurg riječi
Knjige koje je Cvijetić iznova, po drugi pet izvukao iz ladice i sabrao u jednome svesku, su redom sljedeće: "Manifest Mlade Bosne" (2000.), "Masovne razglednice iz Bosne" (2012.) te "Ekshumatorski eseji" (2015.). Prva je izišla u Novom Sadu (Prometej), druga u Banjoj Luci (Besjeda), a treća je izdanje Zadužbine "Petar Kočić" s dvije adrese, beogradskom i banjolučkom. Jednu je, veli autor u predgovoru, "i izdavač zaboravio, drugi nije smio/htio ni promovirati vlastito izdanje, treći je knjigu (sa)krio pa je nije ni imao tko niti čitati, istrulila je u skladištu". Cvijetićevim knjigama presudili su, dakle, bezvoljnost i zaborav, apatija i demencija. Što je, međutim, dovelo do toga da iste tegobe poharaju tri izdavačke kuće, u tri grada, u jednoj i pol državi (siguran sam da ćete mi oprostiti, ne piše mi se Republika Srpska kao cijela)?
Razloga su barem dva: jedan se tiče politike (koja je, očekivano, do srži obilježena poviješću), a drugi autorova talenta. Darko Cvijetić piše o samo jednoj temi – ratu za koji je zabluda vjerovati da je završio 1995., on i dalje, skoro tri desetljeća kasnije, tinja u ljudima, jednako u onima koji su bili (i ostali) njegove žrtve, kao i u onima koji su činili zločine.
Za razliku od službenih politika koje se trude održavati privid mira i normalnosti, Cvijetić je party breaker, jer svakim svojim retkom uporno podsjeća kako mir nije postojan, nego privremen i relativan, a kako je normalnost samo drugo ime za prihvaćanje stanja u kojemu nezaliječene žrtve moraju pristati na cinični režim zajedničkog života s nekažnjenim zločincima. Da je Cvijetić slab ili samo osrednji pisac, bilo bi lako zaglušiti njegov glas.
Ali nije. Njega se može utišati samo starom, toliko puta provjerenom metodom. Okej, više nije ni popularno ni prihvatljivo paliti knjige, ali ih se zato uvijek može zaključati u neki memljivi podrum i prepustiti propadanju. Izabrana tehnika nije brza, ali je, bez sumnje, učinkovita. Skoro puna dva desetljeća Cvijetić je bio dobro čuvana književna tajna, jer je i banjolučkom i beogradskom establishmentu išao na živce pisac iz Prijedora (šampionskoga grada s više od trideset ratnih zločinaca) koji ih uporno podsjeća na sramnu prošlost i ne da se ušutkati, nego svakim novim retkom guli novu krastu uspomena na gadosti počinjene u ime naroda.
Tri zatajene knjige koje konačno imamo priliku čitati, nipošto ne treba shvaćati kao radove kojima je pisac i sebe i svoju publiku htio pripremiti za velika djela koja će kasnije napisati, iako i o tome može biti riječi, jer u "Manifestu Mlade Bosne", među ostalim, imamo i zametak njegova "Schindlerovog lifta". Sva tri libra predstavljaju Cvijetića kao potpuno dovršenog autora koji je jednako moćan i kad pjesme gradi od mozaika slika koje su otvorene različitim interpretacijama, i kad je prerušeni prozaik koji izlaže priču poetskim jezikom, i kad kao zaneseni postmodernist slaže patchworke i montira citate.
Očekivano, i ovdje se dokazuje kao demijurg riječi, čeljade kojemu je tijesno u gabaritima jednoga jezika (čak i ako se on definira s velikodušnom širinom), pa stalno kuje neologizime (pilatnina, nedokopan, buncizmi, mekokosna, Caligulag, isjekiran, rovovonik, rasahranjen, kafkanje, logorologika, minopauza, citatstatici... a ovo nije ni sedamnaestina od ukupnoga broja novoskladanih riječi).
Zastrašujuća banalnost
Prije i poslije svega, Cvijetićeve su knjige smrtopisi. On izlazi na poprišta pojedinačnih i masovnih zločina, pa kao poetski forenzičar pokušava rekonstruirati okolnosti koje su dovele do nečijeg stradanja. Dok razgrće paru i maglu tlapnji o časnome ratu u ime naroda i povijesti, i njemu i nama bivaju jasniji obrisi istine koja je u pravilu lišena svake ceremonije i pompe, svetih predumišljaja i historijskih alibija, koja je zastrašujuća u svojoj banalnosti.
Prijedor nema CSI odred. Da ga ima, njegovi bi zaposlenici i dandanas krepavali od posla, četkajući koščice po novootkrivenim grobištima. Ali zato ima Darka Cvijetića, velikog pisca, čuvara savjesti jednoga grada i jedne zemlje, koji ne prestaje, da citiram Zorana Predina, "dihat za ovratnik" govnarima.