Bilješke o piscu obično su samo to – bilješke, nekoliko redaka o životu i djelu. U slučaju knjige “Sto godina trudnoće” Ivice Jakšića Čokrića Puka stvari stoje malo drukčije.
Libar, naime, simbolički odjavljuje crtica o autoru, koja to nipošto nije, jer se proteže na punih devet stranica gustoga proreda. Da je tiskana na manjemu formatu, u rahlijemu slogu i s debljim marginama, lako bi se prostrla i na punih trideset stranica, a tada bi već mogla funkcionirati kao samostojeća brošura, a ne kao puki dodatak. Kako objasniti tako zamašan opseg? Možda je pisac jedan od onih koji se vole razmahati i izgubiti u digresijama? Ili je toliko zaljubljen u sebe samoga da čvrsto vjeruje kako je sve čime se ikada bavio vrijedno ne samo spomena, nego i konačne umjetničke inventure.
A možda to nisu sasvim čista, odnosno zdrava posla, jer, konačno, pisac sebe izrijekom predstavlja kao Idiota? U slučaju I.J.Č.P.-a uvijek je sve moguće i ništa nije sasvim isključeno, ali se razlog raspisivanja tako ekstenzivnog životopisa ipak krije negdje drugdje. Naime, u jednostavnoj činjenici da se on naradio za cijeli bataljun ljudi.
Kroničar prvog stoljeća
Počnimo, uostalom, od zanimanja. Što bi čovjek poput njega mogao napisati na vizitki? Da je umjetnik? Izvan svake sumnje jest, ali kakav? Ne postoji artistički kišobran pod kojim bi se mogla okupiti sva zanimanja kojima se Puko bavio i još uvijek bavi: on je pisac (poezije, proze, dramskih tekstova, eseja), likovnjak (kipar, slikar, grafičar, karikaturist), čovjek od kazališta (redatelj, glumac, scenograf, pjevač, plesač), konceptualni umjetnik (širokog raspona djelovanja od fotografije i filma preko body arta i happeninga do urbane akcije i intervencije)...
K tome je i građanski aktivist koji je u više prilika uspio doslovce cijeli svoj Bol mobilizirati oko istoga cilja. Pritom je čeljade besprijekorne radne etike, a nije ni prva mladost. Kad se ispod svega podvuče crta, jasno je da morate dobiti bilješku o piscu koja će metastazirati na punih devet stranica.
“Sto godina trudnoće” naslanja se, naravno, na Marquezovih “Sto godina samoće” – odnosno, u slobodnom prijevodu na jezik Pukotova zavičaja, “Stuo godišć ka kucin som” – samo što ulogu mitskoga Maconda ovdje igra Bol. Pisac je preuzeo na sebe zahtjevnu zadaću kroničara prvog bolskog turističkog stoljeća, skrupulozno bilježeći kako ne postoji suglasje o tome kad se njegovo malo misto odalo toj dijaboličnoj djelatnosti. Neki izvori vele da se začeće dogodilo 1923., dok drugi tvrde kako je sve počelo čak šest godina kasnije. No čini se da je sve od samoga starta krenulo krivo, jer se jedan iz skupine prvih turista, bosanskih ferijalaca koji su se odlučili namakati na Zlatnome ratu, utopio.
Logično, ni nastavak ove pustolovine nije bio lišen tužnih naglasaka, pa ne treba čuditi što autor na prvi bolski turistički vijek ne gleda s prevelikim simpatijama. “Sto godina nakon bolskog turističkog začeća sve više se pitamo: Je li 1923. godine abortus bio legalan?” – podvlači autor, samoproglašeni Idiot (a kako i ne bi bio kad je jedini Boljanin koji s turizmom nije bludno sagriješio).
Destinacijski virus
Libar pod naslovom “Sto godina trudnoće” deklarira se kao, doduše, anti, ali ipak roman, ali on to nije. Kudikamo je teže objasniti što jest. Za početak, on je i ćaknuta kronika (i to dvostruka, jer koliko o Bolu, autor piše i o sebi, nudeći neku vrstu kompilacije svojih starijih tekstova koje izdašno citira), i paprena satira ozračena mnogim utjecajima, među ostalim i Ćiće Senjanovića (“A jesi li gladan?”, upita ga majka. “Ne, mama”, odgovori joj, “jedan mi je konobar prije šest mjeseci donio picu.”), i aktivistički pamflet, i zbirka pjesama, i kolekcija aforizama... I ovu knjigu Puko je napisao na nekoliko jezika (materinskom, dakle, bolskom svahiliju, književnom standardu i na mnogim stranim, dakle, konobarskim jezicima koji ljeti odjekuju Dalmacijom).
I premda, kao i uvijek, lokalan do srži, sav usredotočen na svoje malešno mjesto u maloj pokrajini male zemlje, pisac opet gađa u širinu, gdje god se raširio destinacijski virus turizma. Mnogi Splićani sljedeće bi stihove iz libra, bez obzira na njihove dijalektalne osobitosti, mogli prigrliti kao vlastite: “Turizam je izvedenica od/od turskie riči tur ča znači guzica./A ako se ol stokie izvodi stočarstvo,/a ol države državjanstvo,/to znači da turizam ni turizam nego guzičarstvo.”
I.J.Č.P. brački je endem. Da je bio malo manje lojalan svome zavičaju, mogao je postati ako ne baš svjetsko, a onda barem nacionalno čudo. Ovako je ostao dobro čuvana kulturna, odnosno umjetnička tajna. Njemu dobro, a nama odlično, jer nam je stalno tu, pred nosom, eno ga preko Kanala.