StoryEditor
Književnostlibrofilija

I kad je doma, čovjek je na putu

Piše Ivica Ivanišević
10. svibnja 2021. - 13:25
Herbert Pfarrhofer/AFP

Austrijski pisac Karl-Markus Gauβ veliki je – možda ne baš svjetski, ali sasvim sigurno europski – putnik zainteresiran ponajprije za skrajnute, zatajene i rubne prostore.

Kad se takav netko poduhvati ispisivanja na prvi pogled klaustrofobičnog putopisa kroz vlastiti stan, svaka je preporuka suvišna: za njegovom knjigom valja posegnuti bez oklijevanja i kolebanja. I bit ćete izdašno nagrađeni već prvim, šarmantnim zapisom o jednom od predmeta iz piščeva doma.

Radi se o nožu za otvaranje pisama koji reklamom na dršci otvara priču o Ludwigu Hatscheku. Storija počinje 1856. godine u Moravskoj, da bi se potom proširila cijelom Europom. Dotični izumitelj i poduzetnik patentirao je, naime, materijal koji se u Dalmaciji zove trnita, a u socijalizmu je bio poznatiji pod komercijalnim imenom salonit nego pod tehnološkim nazivom vlaknasti cement.

Stvarajući tu neobičnu smješu za pokrivanje krovova, Hatschek je bio uvjeren da će njezin život biti veoma dug, zbog čega ju je krstio kao eternit služeći se latinskom riječju za vječnost (aeternitas). Nije ni slutio da će se vječnost koju je jamčio svojim klijentima uistinu i dogoditi, ali u smislu neizbježne i trajne konačnosti, jer su doslovce deseci tisuća ljudi koji su bili u dodiru s eternitom umrli od azbestoze, pa i sam Ludwig Hatschek.

Reklamni nož njegove tvrtke tek je prva postaja na krivudavom putu po stanu čiji su zidovi, očekivano, "tapecirani" slikama i knjigama.

Put po mojoj sobi

Gauβ spremno priznaje kako ideja o putopisu kroz vlastiti dom nije njegova. Preuzeo ju je od Xaviera de Maistrea koji je napisao slavno djelo "Put po mojoj sobi". Nije čak ni prvi koji se očešao o autorski patent ovoga sardinijsko-ruskog časnika i francuskog gentlemana.

Cijeli niz pisaca varirao je njegovu izvornu zamisao, ispisujući kronike svojih putovanja pokraj kamina, u vinski podrum, po spavaćoj sobi... Mogli bismo reći kako je Sophie von La Roche ovu franšizu dovela do krajnjih konzekvenci pišući knjigu "Moj pisaći stol", da se nakon nje nisu oglasili autori kojima je, recimo, i vlastiti džep dovoljno prostran da se odluče na uzbudljivo putovanje u srce pamučne tame.

Predmeti kojima je čovjek okružen – u rasponu od onih relativno (ili apsolutno) skupih, velike upotrebne vrijednosti, pa sve do jeftinih tričarija koje samo zbog lijenosti nismo davno pobacali – pričaju priče. I nisu nužno najzanimljivije storije što nam ih imaju reći luksuzni rekviziti.

Jedna šalica koju je pisac davno kupio u nekoj moldavskoj zabiti može biti okidač za putovanje s kraja na kraj starog kontinenta i donošenje zanimljivog zaključka: "I na jeftinim se suvenirima manifestira europska razlika u blagostanju – šalice iz Francuske, Skandinavije, sa zapada i sjevera kontinenta, koje već godinama upotrebljavam, nepromijenjene svjedoče o svojoj industrijskoj kvaliteti.

Na rubovima Europe kvaliteta drastično opada, periferija ne gubi samo svoje stanovnike koji se sele u bogate zemlje kako bi se ondje upregnuli kao jeftina radna snaga, gube se čak i boje njihove industrijske robe, koja se od početka proizvodi kao ropotarija. Fotografije tamo brže blijede, na svojoj sam šalici gotovo mogao gledati kako joj boje malo-pomalo iščezavaju, dok naposljetku ne ostane samo još bjelina porculana čija se ljigava nečistoća više ne može ukloniti."

Otkrivanje svijeta u govoru

Premda je Karl-Markus Gauβ otvoren i raspoložen za refleksiju o najvećim zvizdarijama iz naše svakodnevice (uostalom, hvali se da je vjerojatno jedini kolekcionar kapa za tuširanje na svijetu), razumljivo je da većina predmeta o koje se (koliko intelektualno, toliko i fizički) sapliće jesu knjige.

Govoreći o svojoj opsežnoj biblioteci, on skrušeno priznaje da je organizirana sukladno kriteriju koji je intelektualcima načelno odbojan: naime, po nacionalnom ključu. Zanimljivo je, međutim, da geopolitičke promjene nisu utjecale na raspored knjiga u njegovoj kući gdje bivši Jugoslaveni, koji se uzajamno savršeno razumiju bez obzira na to što svoje jezike drukčije nazivaju, i dalje stoje jedni uz druge.

Onima koje takav izbor može uzrujati, Gauβ jednostavno uzvraća: "Za jezične policajce, koji i najmanju razliku napuhuju do pitanja nacionalnog identiteta, grozota je što smo svi obilježeni ne samo nacionalnom kulturom ili regionalnim identitetom i što jezik u svakodnevici, pa i u umjetnosti, ne postoji zato da bi međusobno razgraničio skupine, nego zato da bi se ljudi sporazumijevali i u govoru drugog čovjeka otkrivali svijet, a u njemu i samoga sebe."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. svibanj 2021 04:38