Ljudima u poodmakloj dobi ne bismo smjeli zamjerati zato što njeguju duboko uvjerenje kako je nekoć bilo bolje.
Naravno da jest, jer su nekoć bili mladi, zdravi i poletni, a pred njima je bila obećavajuća, a ne kratka budućnost. Nobelovac Mario Vargas Llosa ima 87 godina, a kad je objavio zbirku eseja “Civilizacija spektakla” (knjigu je na hrvatski preveo Dinko Telećan), imao je 76. Bio je, dakle, dovoljno star da podlegne raširenom i razumljivom iskušenju zanovijetanja zbog problematične sadašnjosti koja nije na visini njegovih očekivanja. I bogami je podlegao. Do te mjere da je potpisnika ovih redaka lijepo iživcirao.
Naravno, tko poželi čitati Llosinu publicistiku zabavljenu društvenim temama mora računati s time da će se vrlo vjerojatno susresti s kontroverznim tekstovima. Čovjek koji je u mladosti bio ne samo marksist nego i fidelist, da bi se onda prometnuo u liberala s predsjedničkim ambicijama i američkom potporom, a danas slavi tvrdog desničara Javiera Mileia, friško izabranog argentinskog predsjednika, nije baš čeljade koje bi ikoga moglo ostaviti ravnodušnim. Problem je, međutim, u tome što je “Civilizacijom spektakla” slavni pisac pucao sebi u nogu. No, krenimo redom.
Potkopavanje kriterija
Živimo u teškim vremenima, poručuje autor, a ona nisu počela jučer, nego još 1968., kada se svijet čvrsto fiksiranih vrijednosti temeljito poljuljao. “Revolucija dobrostojeće djece”, piše Llosa, “kreme građanskih i privilegiranih slojeva u Francuskoj, koji su bili protagonisti tog zabavnog karnevala kojem je jedno od gesla glasilo ‘Zabranjeno zabranjivati’, objavila je smrtovnicu pojmu autoriteta. I dala legitimnost i glamour ideji da je svaki autoritet sumnjiv, škodljiv i zazoran te da je najplemenitija libertarijanska ideja poreći ga, zanijekati i razoriti”.
Šezdesetosmaši nisu uspjeli promijeniti politički pejzaž zemlje – konačno, na prvim sljedećim izborima pobijedila je degolistička desnica – ali su zato promijenili kulturni. Izražavajući otpor autoritetu, potkopali su ulogu svih prosvjetnih radnika i relativizirali sve kriterije, naravno, i estetske, veli nobelovac. I kamo nas je to dovelo? Do erozije svih vrijednosti. Zato nam je danas grozno.
Sadržaj te grozote slavni pisac ovako opisuje: “Tolstoj, Thomas Mann, još i Joyce i Faulkner pisali su knjige koje su smjerale pobijediti smrt, nadživjeti svoje autore, nastaviti privlačiti i očaravati svoje čitatelje u budućim vremenima. Brazilske sapunice i holivudski filmovi, kao i Shakirini koncerti, ne teže trajati dulje od vremena u kojem se prikazuju i nestaju kako bi prepustili prostor drugim, jednako uspješnim i prolaznim proizvodima. Kultura je zabava, a ono što nije zabavno nije kultura.”
Zapanjuje činjenica da čovjek Llosina talenta, pameti i erudicije može ovako miješati kruške i jabuke, pa književnim kolosima suprotstavljati hiperuspješnu pjevačicu lakih nota, kao da je ona ikada poželjela baviti se njihovim poslom i preuzeti njihovu društvenu ulogu. Osim toga, vjeruje li doista Llosa da je suvremena književnost inferiorna literaturi iz prošlosti? O da, itekako vjeruje.
Književnost je, tvrdi on, postala light, a ovu riječ “ne treba prevoditi kao laka, jer zapravo znači neodgovorna, a često i idiotska”. Naravno, to nije postala jučer nego je takva već desetljećima, još od vremena kad je sam Llosa, u paketu s ostatkom velike latinskoameričke četvorke (Marquez, Cortazar, Fuentes) počeo žariti i paliti međunarodnom scenom. Može li se onda reći da je i slavni Nobelovac light autor? Moralo bi se, iako mu potpisnik ovih redaka nikada ne bi zalijepio takvu etiketu.
Assange kao Oprah?!
Osim što je nehotice nastrijelio samoga sebe, veliki je pisac potezom pera presudio i svima koji danas pišu knjige. Na temelju kakvih spoznaja je izveo takav zaključak, koje je sve kolegice i kolege čitao pa shvatio da ne valjaju ništa? O tome nas Llosa ne izvješćuje, pa možemo tek nagađati kolika je njegova upućenost u suvremenu literaturu.
No nije problem samo u tome što je on iz krivih premisa izveo svoju (ne sasvim pogrešnu) tezu da se svijet kulture estradizirao. Knjiga obiluje pasažima koji mu, u najmanju ruku, ne služe na čast.
Za njega, primjerice, afera WikiLeaks označava “brutalno uništavanje privatnosti komunikacije u kojoj diplomati i službenici obavještavaju nadređene”, a “Julian Assange nije veliki borac za slobodu, nego uspješan zabavljač i animator, Oprah Winfrey za informacije”. Nadalje, premda se deklarira kao agnostik, on tvrdi kako bi svijet bez religije bio svijet bez morala. Nažalost, u istome tonu mogli bismo nastaviti još dugo, samo zato da bismo na koncu izveli zaključak kako je ovom knjigom Llosa ljosnuo na testu.