Knjige se kod nas ne pišu za kruh, mlijeko i režije, nego za vječnost, dakle, za ništa, pa pisci u pandemiji ne žive ništa lošije nego prije nje

Filmaši i kazalištarci, dakle, glumci, glazbenici i plesači, već mjesecima dišu na škrge. Predstave se igraju pred šačicom gledatelja i to samo one koje dobiju zeleno svjetlo epidemiologa, dakle, produkcijski skromni kammerspieli u kojima nije dopušteno pjevati. Filmovi se do daljnjega ne snimaju, što i nije tako loše, jer se oni već snimljeni projiciraju pred rijetkim gledateljima. Toliko rijetkima da danas akcijski spektakli na blagajnama uprihode iznose koje su nekoć zarađivale sumorne rumunjske drame. Kako, međutim, u okolnostima novog normalnog – dakle, potpuno nenormalnog – funkcioniraju pisci? Hvala na pitanju, bez ikakvih problema.

Za početak, održavanje fizičke distance njima ne pada teško, jer oprezni razmak od ostatka stanovništva njeguju i u idealnim vremen...