Valérie Perrin dugo su predstavljali kao (šestu) suprugu redatelja Claudea Leloucha.
Danas, međutim, toga istaknutog novovalovca predstavljaju kao muža ugledne spisateljice.
Njezina karijera, a s njom i slava malo su kasnile u polasku. Rođena 1967., posao menadžerice u telekomunikacijskoj tvrtki napustila je tek prije petnaestak godina, nakon što je upoznala Leloucha koji je, ponudivši joj scenarističku suradnju, u njoj oslobodio zatomljenu autoricu. Prvi roman “Les oubliés du dimanche” objavila je 2015. i na prečac osvojila simpatije kritike i publike. Drugim romanom, i kod nas objavljenom “Svježom vodom za cvijeće”, pretvorila se u neku vrstu globalnog izdavačkog fenomena: knjiga je prevedena na tridesetak jezika i zakićena mnogim prestižnim nagradama. Njezin treći libar “Troje” (prijevod potpisuje Maja Ručević) tu je reputaciju dodatno podebljao.
Na rubu žileta
Naslovnu trojku čine Nina Beau, Étienne Beaulieu i Adrien Bobin. Upoznali su se kao desetogodišnjaci, zbližio ih je slučaj odnosno abecedni red kojim su krojeni peti razredi u novoj školskoj godini, a vezu među njima učvrstila je duboka uzajamna privrženost koju su od prvoga dana osjećali unatoč činjenici – ili možda upravo zbog nje – što se radilo o naoko potpuno nesukladnoj djeci koja nisu dijelila ni usporedivo porijeklo ni bliske karaktere. Nina ne zna tko joj je otac, a ni majku nije stigla upoznati jer ju je ona još kao bebu napustila, pa ju je odgojio djed; Étienne je rođen u imućnoj obitelji, najzgodniji je klinac u generaciji, ali mu škola zapinje;
Adrien je njegova sušta suprotnost, povučen, enigmatičan dječak. Pratimo ih od prvoga dana nove školske godine 1986./87. Drugi rukavac priče počinje se odmotavati u prosincu 2017., a neka vrsta razvodnice kroz taj sloj romana je Virginie. Njezina prošlost obavijena je velom tajni, znamo tek da pripada generaciji trojke, te da živi od prevođenja i povremene suradnje u lokalnim novinama. A kad kažem lokalnim, mislim na malo mjesto u Burgundiji, sličnu dremljivu provinciju u kojoj je Perrin situirala radnju i romana “Kao voda za cvijeće”.
Prostorna bliskost nije, međutim, i jedina koja veže ove dvije knjige. Radi se o autorici koja voli – i to znalački čini – izmjenjivati vremenske perspektive, od prve do zadnje stranice šaltati se iz maglovite prošlosti u otvorenu i neizvjesnu sadašnjost. Nadalje, oba romana u svojoj srži kriju neku vrstu kriminalističke intrige odnosno potrebe da se rasvijetli važna epizoda iz pretpovijesti njezinih junaka. Pritom Perrin nikada ne iskoračuje na teren čistoga žanra. Iako u intervjuima ispovijeda kako je pasionirana čitateljica krimića, konvencijama proze detekcije koristi se samo da bi začinila i dinamizirala svoju razvedenu, slojevitu priču koja se bavi “običnim” životima. No prije i poslije svega, njezine romane povezuje toplina.
I sâm spomen ove riječi mogao bi, ne bez razloga, uznemiriti potencijalne čitatelje koji se plaše emocionalnih viškova i jeftine patetike. Strahu ipak nema mjesta, jer Valérie Perrin raspolaže uistinu nesvakidašnjim talentom. Ona, naime, uporno balansira na samom rubu žileta, voli se zadržavati u blizini granice koja ozbiljnu prozu dijeli od petparačke limunade, a da je nikada ne prekorači. Kad ti se učini da je samo jedna kratka, ali pogrešna rečenica dijeli od utapanja u moru zašećerenih emocija, ona se trgne i otpliva daleko od trivijalnih, sapunskih klišeja.
Društvene kontroverze
Nimalo ne sumnjam da će “Troje”, dirljivi roman o prijateljstvu i krhkim identitetima, osvojiti sve čitatelje koji su uživali u njezinom prethodnom romanu. Frustraciju, i to nemalu, mogu osjećati samo recenzenti ove knjige. Bolji običaji i zdrava pamet nalažu da autori prikaza šute o onim dionicama teksta koje bi publici trebale predstavljati iznenađenje. Nevolja je, međutim, u tome što to pretpostavlja šutnju o zamalo cijeloj knjizi koja je napisana tako da se kompulzivno čita, uživajući u napetosti i neočekivanim obratima kojih je toliko kao da čitate zanatski besprijekoran triler.
Ti, pak, obrati nisu samo dramske navlakuše, nego otvaraju cijeli niz važnih intimnih pitanja i društvenih kontroverzi. Ako ih ignorirate, zatajit ćete veliki dio razloga zbog kojih je ovaj roman napisan. Ako ih otkrijete, ubit ćete svaki gušt potencijalnih čitatelja. Ovaj libar pripada, naime, onoj rijetkoj vrsti književnih djela o kojima se ne bi trebalo pisati odmah nakon što izađu, nego tek nakon-dvije tri godine, kada ih “svi” pročitaju. Tek tada mogu se na miru pretresti svi njihovi važni slojevi.