Riječ pitch na engleskom jeziku ima više značenja. Među ostalim, ona se može prevesti i frazom “uvjeriti nekoga da uradi nešto”. U tom smislu odavno se raširila među ljudima koji se bave prodajom, odnosno kupovinom, pa je tako dospjela i do Hollywooda gdje se prodaju, odnosno kupuju zavodljive priče od kojih mogu nastati filmovi.
U krugovima sineasta pitch označava jezgrovitu prezentaciju projekta u nastajanju, uglavnom tekstualnu, iako ona može biti i prikladno ilustrirana, kojom autori pokušavaju namaknuti novac za snimanje. Ljudi koji raspolažu novcem, ne raspolažu prevelikom koncentracijom, pa predstavljanje nekog novog materijala treba biti maksimalno sažeto, a najviše se cijene tipovi koji su srž svoje ideje kadri zbiti u jednu jedinu rečenicu koja će sve slušače, pa tako i potencijalne ulagače u projekt, ostaviti bez daha.
Dvije pustolovine
Što je u svijetu filma pitch, to je u svijetu književnosti blurb: bilješka na poleđini knjige, koja bi čitatelja trebala nagovoriti da je kupi. Teško je zamisliti, čak i u teoriji, slab blurb, pa posljedično i pitch, za ideju na kojoj je portugalski pisac Alfonso Cruz izgradio kratki roman “Knjige koje su progutale mog oca” (prijevod potpisuje Dean Trdak). Priča je to o čovjeku, zagriženom čitatelju, koji se doslovno izgubio u knjigama, pa ga je njegov sin pošao tražiti. Ne može kraće, ali bogami ni poticajnije, jer se od ove ideje može razviti barem desetak filmskih projekata koji će svi redom biti neodoljivo zabavni, a neki među njima i vrlo pametni. Samo je potrebno potaknuti nekog financijera da tu jednu rečenicu pitcha sasluša. A s tim, očito, ima problema, jer ovu knjigu, na moj užas, od njezina premijernog publiciranja 2010. godine nitko još uvijek nije poželio postaviti na veliko platno.
Ali ostavimo sad po strani lijepe hrvatske riječi kao što su pitch i blurb, od kojih sastavljači Zakona o jeziku padaju u anafilaktički šok, i posvetimo se Cruzovu romanu. Kamo je ovog zaigranog autora dovela njegova inicijalna ideja? Prilično daleko. Sve je počelo na otoku doktora Moreaua, da bi se putovanje nastavilo preko Sankt Peterburga i Vladivostoka, sve do distopijske budućnosti iz romana “Fahrenheit 451”. Ali hajdemo redom...
Vivaldo Bonfin zapisničar je u poreznom uredu, koji prezire svoj posao (a možda i svoj život, o čemu nas autor ne izvještava, ali smo mi slobodni nagađati), a obožava knjige koje povazdan potajice guta. One su mu, međutim, uzvratile udarac i jednom prilikom progutale njega. Dogodilo se to nedugo nakon rođenja njegova sina Eliasa kojemu su, kad je malo porastao, objasnili da je tata preminuo od infarkta, što zvuči bolje, u svakom slučaju manje uznemirujuće od istine da je nestao u gustoj šumi svjetske književnosti. Nakon što napuni dvanaest godina, dječak će krenuti očevim tragom, odlučan razriješiti misterij njegova nestanka i konačno ga vratiti doma. Svakoga dana po povratku iz škole penjat će se na bakin tavan i tamo čitati knjige iz očeve biblioteke.
“Knjižnica je labirint”, veli Elias na jednom mjestu. “Nije prvi put da se gubim u nekoj, a to je ono što je zajedničko ocu i meni. Zato mislim da mu se dogodilo upravo to. Izgubio se među slovima, naslovima, među svim tim pričama koje su mu obitavale u glavi. Jer mi smo sazdani od priča, ne od DNK i genetskih kodova, ni od mesa, mišića, kože i mozga. Od priča.”
Usporedo s pustolovinom potrage za ocem, trajat će i jedna naoko manja, prigušenija, bez dramatičnih vrhunaca. Naime, Elias će, kao i svi dječaci njegove dobi, pokušavati izgraditi svoj društveni život, neusporedivo siromašniji od onoga iz knjiga. Njegov najbolji prijatelj nosi nadimak Bubanj, debeo je, masne kose, svi mu se rugaju, iako je bistar i rado prepričava kineske mudrosti. I jedan i drugi neutješno su zaljubljeni u lijepu djevojčicu Beatriz koja, očito, ne igra u njihovoj ligi.
U društvu Raskoljnikova
Polovicu budnih sati svakoga dana Elias će maštati o vezi s neodoljivom i nedohvatljivom vršnjakinjom, a drugu polovicu trošiti u svijetu maštarija druge vrste: hodat će rame uz rame s (anti)junacima kakvi su, recimo, gospodin Hyde (zločesti alter ego doktora Jekylla), Rodion Romanovič Raskoljnikov ili obraćeni vatrogasac Guy Montag. Kako će se ovaj paralel-slalom između dviju fantazija razriješiti, nije red da vam otkrivam. Iako bih komotno i mogao, jer Cruz vrlo dosljedno zagovara uvjerenje kako je pisac samo djelomični autor neke priče koju dovršava (svaki) čitatelj sukladno mjeri vlastitog ukusa i pameti. Ukratko, posrijedi je koliko šarmantan, toliko i slojevit libar kojemu će se mnogi zajamčeno vraćati.