Sjećate li se filma „Beskrajni dan“, čiji su scenaristi Danny Rubin i Harold Ramis na pretpostavci punokrvnog horrora napisali romantičnu komediju?
Drugog veljače, na Dan svizaca, u gradić Punxsatowney stiže televizijska ekipa u kojoj su meteorolog Phil, njegova producentica Rita i snimatelj Larry. Njihov je zadatak snimiti ljupkog mrmota koji, prema popularnom vjerovanju, može predviđati vremenske prilike: ako nakon buđenja vidi svoju sjenu, slijedi još šest tjedana zime, a ako je ne vidi, započinje rano proljeće. Phil je nepodnošljivi mizantrop koji će svoj posao odraditi preko volje, otići na spavanje, a ujutro shvatiti da je zapeo u vremenskoj petlji, jer je iznova svanuo još jedan 2. veljače. Svanuo je, međutim, samo njemu, jer svi ostali žive normalno i ponašaju se kao da se ništa neobično nije dogodilo. Kako vrijeme bude prolazilo, on će se stalno vraćati na početak, osuđen da tko zna koliko dugo, možda sve do kraja svijeta, uvijek proživljava jedan te isti dan. Rita mu se sviđa, ali simpatije nisu obostrane, jer nju, kao uostalom i sve druge ljude, odbija njegova samoživost i grubost. Život ispunjen vječnim reprizama otvorit će mu mogućnost da predvidi njezine reakcije i prilagodi se njezinim očekivanjima te je na koncu osvoji. Film će završiti kao bajka. Phil će postati bolji čovjek, ona će se u njega zaljubiti, a prokletstvo vječitog vraćanja u 2. veljače bit će raspršeno kao čarobnim štapićem.
Tko god je gledao ovaj film, a još uvijek nisam sreo čovjeka koji ga je uspio promašiti, vjerojatno se zapitao kako bi to bilo naći se u koži grintavog meteorologa. I pretpostavljam da su svi jednako odgovorili: bilo bi strašno. To bi kazali oni koji su zadovoljni svojim životima i sasvim konkretnim danom koji im se uporno vraća, a kamoli tek oni koji su nesretni.
Na sličnoj premisi danska je spisateljica Solvej Balle postavila sedmosveščano djelo „O volumenu vremena“. Na matičnom tržištu objavljena su već četiri „nastavka“, a nedavno je zaprešićka Fraktura u prijevodu Edina Badića i Sandre Ljubas predstavila prvu knjigu.
Tara Selter sa suprugom živi u francuskoj provinciji i trguje starim knjigama. Začudo, posao im nikad nije bolje išao. Valjda su se ljudi u vremenu digitalne raspršenosti pisane riječi zaželjeli opipljive materijalnosti, pa ne žale novca da bi si priuštili vrijedna i rijetka stara djela u kojima je komprimiran duh minulih vremena. Ona relativno često putuje tragajući za knjigama koje bi se mogle dopasti njihovim stalnim klijentima, a on se kod kuće pretežno bavi logistikom: pakira libre, otprema ih naručiteljima i rješava sve administrativne formalnosti. Sedamnaestog studenog ona se ukrcala u vlak za Pariz, osamnaesti je provela obilazeći knjižare i družeći se sa svojim prijateljima, navečer je legla u hotelu da bi se ujutro probudila u - prethodnome danu.
Knjiga započinje u 121. reprizi osamnaestog studenog. Do toga je trenutka ona već iskušala more mogućnosti kako se nositi s činjenicom da je zaglavila u vremenskoj petlji, i nijedna, očekivano, nije dobra. Paranoičniji čitatelj poput, recimo, potpisnika ovih redaka, reći će kako je u toj nesreći imala i barem jednu nezanemarivu sreću, jer svakoga jutra iznova uspijeva uvjeriti svoga muža da nije potpuno poludjela, nego da je doista žrtva nekog neobjašnjivog fenomena. U tome joj pomaže činjenica da je kadra s apsolutnom preciznošću predvidjeti što će se toga dana dogoditi, kad će, recimo, pasti kiša, a kad će se razvedriti. Nisam, međutim, uvjeren da bi se baš svatko dao impresionirati takvim „vještičarenjem“. No njezin muž dobro je poznaje, a k tome i bezuvjetno voli, pa se bez otpora priklanja verziji priče koju mu ona stalno iznova nudi.
To, međutim, nije dovoljno da bi se život normalizirao. Dovoljno je strašno znati da devetnaesti studenoga na neku čudnu foru odbija svanuti, ali provoditi svaki osamnaesti studenog dokazujući uvijek isto, naime, da nisi poludio, upravo je neizdrživo. Zato će Tara u jednom trenutku odlučiti da se udalji od svoga muža: nakon povratka sa službenog puta, neće mu se javiti i opisati što joj se dogodilo, nego će se s užasom ponavljanja uvijek istog pokušati nositi sama, nečujno prikrivena u dijelovima kuće u kojoj njezin muž - o čijem kretanju ona sve zna – ne boravi. Ta će joj strategija ponuditi dobrodošlo, ali ipak samo kratkotrajno osvježenje, jer njezine muke i frustracije neće nestati, nego će samo poprimiti nove oblike.
„O volumenu vremena 1“ moćan je uvod u ambicioznu proznu fresku koja se bavi cijelim katalogom uznemirujućih tema kao što su prolaznost, samoća, rutina, ljubav, dosada, društvenost...