Kurta Wallandera, glavnog junaka kriminalističkog serijala Henninga Mankella, upoznali smo kao sredovječnog policijskog službenika. Rano je jutro, osmog siječnja 1990. godine, javljaju mu da se dogodilo ubojstvo, on ustaje i sjeda u automobil. Tako započinje prva u nizu njegovih književnih pustolovina kojom se bavi roman pod naslovom "Ubojica bez lica". Kurt ima 43 godine, imao je i brak, ali ga više nema, jer ga je žena napustila.
Ima kćer koja je ostala živjeti s majkom i mušičavog oca slikara koji sinu ne može oprostiti što je postao policajac. Wallander jedva da ima privatni život, ali zato ima profesionalni.
Viši je policijski inspektor, marljiv i uspješan istražitelj koji uživa poštovanje kolega, iako oni baš i ne uživaju njegovo, jer on nema osobito visoko mišljenje o njihovim sposobnostima. Sklon je povremenim temperamentnim ispadima kao da nije Skandinavac nego južnjak, živi u provincijskom gradiću Ystadtu, kamo se svojedobno doselio iz Malmöa, i to je manje-više sve što o njemu znamo.
Dragocjeni predgovor
U nizu romana koji će uslijediti za "Ubojicom bez lica" pratit ćemo kako se nastavlja njegov život, i oskudni privatni i dinamični profesionalni, ali se autor neće vraćati u prošlost svoga junaka, o kojoj su odani fanovi htjeli znati što je moguće više. Kad su pritisci da otkrije što je bilo prije ledenog jutra u siječnju 1990. dosegnuli kritičnu točku – a to se dogodilo nakon što je objavio osmi roman u serijalu – Mankell je u jednom svesku pod naslovom "Piramida" (hrvatski prijevod, ali s njemačkog, ne sa švedskog potpisuje Branka Grubić) sabrao pet storija od kojih jedna ima opseg romana, tri su odeblje novele, a samo jedna bi mogla proći kao klasična kratka priča.
U prvoj, Kurt ima 21 godinu, pripravnik je u uniformi, koji još uvijek samo mašta o poslu kriminalističkog istražitelja, živi u Malmöu i do ušiju je zaljubljen u svoju buduću suprugu, iako je ta veza stalno na rubu pucanja. U zadnjoj je priči inspektor Wallander onakav kakvoga znamo. Nakon što riješi komplicirani slučaj nekoliko okrutnih ubojstava, ali i obiteljsku dramu zbog koje se morao uputiti u Kairo, umoran će usnuti, ali će ga prije svitanja probuditi dežurni s centrale jer je vrijeme da se "Piramida" zaključi, a započne "Ubojica bez lica".
Zbirci je pridružen i autorov predgovor koji je vrlo dragocjen jer otkriva predumišljaj kojim se Mankell rukovodio u pisanju. On, naime, kaže da bi njegov serijal o Wallanderu trebao nositi podnaslov "Romani o europskome nemiru", a tu opasku objašnjava činjenicom da su romani stalno varirali jednu jedinu temu: "Što se u europskim državama događa u devedesetim godinama? Kako demokracija može preživjeti kad temelj pravne države više nije postojao? Ima li europska demokracija cijenu koja će se jednoga dana smatrati previsokom i više je neće biti vrijedno plaćati?"
Znakovi posrtanja
Naše devedesete bile su grozne, no u većini europskih zemalja, a osobito na sjeveru kontinenta, bilo je to vrijeme prosperiteta i barem umjerenog optimizma. Tako se barem većini činilo. Mankell je, pak, cijeloga života dosljedno birao pripadati manjini, pa je znakove društvenih posrtanja počeo primjećivati ranije od drugih. Dok su svi samozadovoljno trubili o sjajnim vremenima, on je u gabaritima jednog prezrenog žanra diskretno sijao tobože uzgredne digresije navješćujući ono što će dvadeset godina kasnije shvatiti i zadnji naivci: da svijet kakvoga smo poznavali nestaje, jer desni populisti uspješno potkopavaju same pretpostavke pravne države, uvjeravajući sve veći broj građana da je demokracija skup i suvišan luksuz kojim manipuliraju ovi ili oni neprijatelji države i nacije.
Veliku, presudnu temu kojom se takozvana ozbiljna, umjetnička, ambiciozna i kakva sve ne književnost naveliko bavi zadnjih desetak godina, jedan je nepretenciozni pisac krimića ne samo načeo, nego davno prije detaljno elaborirao cijelim metrom romana. Pritom nikad nije podlegao napastima bavljenja dnevnom politikom, agitiranja ili dociranja, nego je uporno koliko i diskretno ovu temu švercao u drugom, trećem, četvrtom planu, praveći se da je zaokupljen kriminalističkim intrigama koje pokušava rasplesti njegov izmučeni, tragični junak čiji je privatni život u potpunome neredu.
"Piramida" je u tom smislu tipičan dio sage o Wallanderu, neka vrsta književne babuške ili matrjoške koja u gabaritima jednoga sveska krije najmanje tri libra: prije i poslije svega zanatski besprijekoran proceduralni krimić, dojmljiv psihološki i ne manje slojevit društveni roman.