“Ako mi dopuštate ovakvu usporedbu, meni jednako odgovara napisati esej koliko i proizvođaču piva proizvesti čaj u limenkama kao sekundarni proizvod. Zato se trudim one uistinu zanimljive detalje ostaviti za prvu crtu bojišnice.”
Rečenice poput ovih pisac smije, naravno, izgovoriti u neobaveznom novinskom intervjuu. Smije ih, još naravnije, i zapisati u nekome eseju koji će kasnije publicirati u zbirci sličnih ogleda, ali mu to nitko pametan ne bi trebao preporučiti, jer je malo glupo na velika zvona oglašavati kako se radi o vrsti teksta koju sam smatraš drugorazrednom.
E sad, teško je reći kome je u slučaju knjige “Profesija romanopisac” Harukija Murakamija popustila koncentracija: piscu, njegovom uredniku prvog, izvornog izdanja, možda obojici... Ili možda nije nikome, nego su ove dvije rečenice koje sav autorov esejistički opus otpisuju kao drugorazredni nusproizvod namjerno uvrštene da bi se obojica poigrala s budnošću publike.
Neodoljiva rutina
Kako bilo da bilo, kad je opaska o sekundarnom proizvodu već tu, red je o njoj i valjano promisliti. Je li, dakle, Murakami esejista inferioran Murakamiju romanopiscu? U najkraćem, da, ali nije bitno (kako je glasila fraza iz kviza koji je bio popularan prije kojih pedesetak godina). I to naprosto stoga što je fikcijsku letvicu odavno podigao toliko visoko da ju je teško dostići drugim književnim sredstvima.
“Profesija romanopisac” nije udžbenik kreativnog pisanja, iako pomalo i jest. Nadalje, ne radi se o zbirci memoarskih zapisa, iako uvršteni tekstovi imaju i takva obilježja, jer dobrim dijelom rekonstruiraju obje piščeve biografije, i privatnu i profesionalnu. K tome, ovaj libar ima i treću, ne manje zanimljivu dimenziju: može se čitati i kao svojevrsna društvena kronika nekoliko dinamičnih desetljeća, u širokome rasponu od prevratničke 1968. pa do 2015., kada je libar izvorno objavljen.
Tko od ove zbirke eseja bude tražio ultimativnu poduku i gotove recepte za pisanje proze, vjerojatno će se mrvicu razočarati, ali krivnju za takav rasplet ne bi smio snositi autor, jer nisam siguran da je itko kadar sastaviti takav priručnik. Murakamija vrijedi, međutim, pročitati jer uvjerljivo demistificira romantične mitove o pisanju, svodeći svoj posao upravo na to – naime, na posao, na mnogima zamornu, a njemu neodoljivu rutinu svakodnevnog, višesatnog rada na tekstu.
Kao zanesenjak u rekreaciju (jer radi se o čovjeku koji svakoga dana trči ili pliva sat vremena, te jednom godišnje istrčava maraton i sudjeluje u triatlonu) on nudi i savjet koji ne biste očekivali od jednoga pisca: “Kad književnik nabaci nepotrebne kilograme, s njime je gotovo.” Zvuči kao pretjerivanje, konačno i sam Murakami kaže da jest, ali koristi, uvjeren je on, kao upozorenje na činjenicu da tjelesnu spremu treba održavati na što je mogućoj višoj razini. Zagovor brušenja forme on temelji na friškim istraživanjima koja su dokazala kako se broj neurona u mozgu značajno povećava kretanjem na otvorenom.
Kao prerušena biografija, knjiga predstavlja dragocjeni uvid u barem dio intime zakopčanog, suzdržanog čovjeka koji je svoju privatnost spreman braniti do posljednjeg daha i koji nije podlegao napasti da precijeni svoj uspjeh i status svjetske književne zvijezde, pa da pomisli kako zaslužuje puno više od obična svijeta: “Dok hodam ulicom, nitko ne gleda u mene, a u restoranu me najčešće posjednu za najgori stol. Da nisam napisao nekoliko romana koji su postali poznati, vodio bih posve običan život u posve običnom okruženju. U svakodnevnom životu ni sam se gotovo nikad ne sjetim da sam pisac.”
Duboke frustracije
No ova knjiga ima i svojstvo kojemu se potpisnik ovih redaka nije nadao. Skoro od prve do zadnje stranice natopljena je gorčinom. Ona nije prostački nametljiva, ne pretvara se u gnjev i ne rezultira osvetničkim kontranapadima na osobe koje su ga povrijedile, ali je ima, itekako je ima. Primjetna je bez obzira na činjenicu što je pisac beskrajno pristojno čeljade blage naravi ili barem besprijekorno igra ulogu takva čovjeka. S ove distance, njegova karijera nama se činila kao priča o uspjehu koji ga je mazio od samog iskoraka na književnu scenu.
I fakat, simpatije domicilne publike on je vrlo rano stekao, ali mu je, očito, trebalo puno više vremena da zadobije poštovanje japanske kritike koja ga je sasvim prihvatila tek kad je postao velika svjetska zvijezda, iako i danas podosta Marukamijevih zemljaka njeguje ozbiljne rezerve prema njegovom pisanju. Frustracija je tolika da i dan-danas, nakon što je preveden u pedesetak (!) zemalja, ima potrebu vraćati se na tu bolnu temu.