Tiskano novinarstvo, zacijelo ste čuli, pamti i bolje dane. No brzina i dubina njegova propadanja nisu svugdje iste. Madridski dnevni list u kojemu radi Luis, pripovjedač romana „Savršeni dani“, više se ne može pohvaliti bogzna kakvim plaćama, ali još uvijek raspolaže s dovoljnim budžetom da poneke zaposlenike ponekad može poslati na drugi kraj svijet, recimo, u Austin u Teksasu, da se tamo educiraju o tajnama digitalnog novinarstva.
Luis je, valja pretpostaviti, vršnjak svoga književnog oca Jacoba Bergarechea, rođenog 1976., dakle, dovoljno je star, pa onda i rezigniran da bi polagao prevelike nade u to kako ću mu nove platforme zajamčiti bolju budućnost. Na put je krenuo samo zato da bi, barem nakratko, utekao od rutine, ne samo profesionalne, nego i privatne, jer ga doma čekaju supruga i troje djece s pripadajućim paketom obaveza. Po sličnom poslu u Austinu se zatekla i Camila, arhitektica iz Meksika, samo što ona ne pohađa tuđa predavanja, nego drži vlastita. Oboje su slabije fiskalne karike u svojim bračnim vezama. Luisova supruga je direktorica velike kulturne fundacije, a Camilin muž imućni bankar. No njih dvoje neće spojiti njihov egzistencijalni položaj, nego gola strast. Dvije godine zaredom u Austinu će provesti po nekoliko lijepih dana, s punom sviješću o tome da njihova veza nikada neće prerasti u nešto čvršće, važnije i veće, zbog čega će raskrstiti sa svojim bivšim životima. Uoči njihova trećeg susreta, Camila će ga obavijestiti kako je njihovoj vezi došao kraj.
Zgromljen raskidom, Luis će provesti nekoliko svojih austinskih dana tragajući za pričama koje može pretočiti u novinske članke i tako pred poslodavcem opravdati putne troškove i dnevnice. Na svoje veliko čuđenje – koje će podijeliti i većina čitatelja libra – otkrit će da u središtu teksaškog okruga Travis postoji institucija koja se zove Harry Ransom Centre i udomljuje vjerojatno najveći kulturni arhiv na svijetu: 36 milijuna književnih rukopisa, milijun rijetkih knjiga, pet milijuna fotografija i sto tisuća različitih umjetničkih djela.
Čovjeku treba barem mjesec dana samo da bi stekao okvirnu sliku kakvo je blago tamo pohranjeno. U oštroj konkurenciji zapisa koje su ostavili besmrtnici kalibra Williama Shakespearea, Samuela Becketta, Lewisa Carrolla, Jorgea Luisa Borgesa, Ernesta Hemingwaya, Jamesa Joycea, Jacka Kerouaca i inih, on će izabrati pisma koja je William Faulkner slao svojoj ljubavnici Meti Carpenter, tajnici filmskog redatelja Howarda Hawksa. Barem koliko su kronika zaljubljivanja, ti su tekstovi i svojevrsna kronika odljubljivanja, pa će Luis u njima prepoznati poveznicu s vlastitim slučajem: s dvjema vezama u kojima je bio odnosno još uvijek jest, jer njegov brak do kraja libra nije službeno razvrgnut.
Je li, na koncu, priču o velikom piscu preradio u novinski članak, nemamo pojma, ali nije ni važno. Ta je storija postala nadahnuće za dva odulja pisma koja su sav sadržaj knjige. Kome ih je Luis uputio? Nominalno, svojoj bivšoj ljubavnici i aktualnoj supruzi Pauli, ali ustvari samome sebi i, naravno, nama, čitateljima, da bismo pokušali osvijestiti kako ljubav nastaje i, još važnije, kako nestaje.
„Ne čini li ti se da bi bilo sasvim opravdano na vjenčanjima riječ smrt zamijeniti riječju dosada?“, pita Luis Camilu. „Svijet bi bio veselije mjesto, a prije svega shvatljivije i tolerantnije. Pogledaj kako bi se sve promijenilo, zamisli da se pred oltarom izgovara: ‘Obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga, dok nas dosada ne razdvoji.‘ Činjenica je da smrt ne razdvaja, ona još i više spaja, nitko ne voli više i ne osjeća se povezanije sa svojim partnerom nego kad taj umre. (...) Ono što ljude razdvaja (osim možda, primjera radi, ovisnosti o kocki, alkoholizma, zlostavljanja, nasilja, rastrošnosti, iznenadne pretilosti) uglavnom je dosada, nikad smrt. Dosada dok gledaš kako se sve ono što te kod drugoga iritira i sve ono što drugoga iritira kod tebe neprestano ponavlja, jer nitko se nikad nije sposoban promijeniti...“
Jacobo Bergareche pjesnik je, romanopisac, televizijski scenarist i novinar, a ovim se librom predstavlja i kao minuciozni forenzičar žudnje i strasti. Duhovit taman koliko treba da nas ne bi previše demoralizirao kada shvatimo da je prokletstvu dosade teško uteći, on je ispisao (a na hrvatski prevela Željka Somun) moćnu studiju o granicama ljubavi, prerušenu u ruho epistolarnog romana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....