U novinama se obično recenziraju relativno friške knjige do kojih znatiželjni čitatelji mogu doći bez prevelikog napora. Izabrani naslovi ne moraju nužno biti baš jučer tiskani, na policama mogu odležati i nekoliko mjeseci, ali uglavnom ne bi trebali biti stariji od jedne godine. K tome, bilo bi dobro da se nalaze u ponudi svih većih knjižarskih lanaca. Ovoga tjedna bavimo se, međutim, naslovom koji pada na oba testa, jer je objavljen još početkom prošle godine i to u butik nakladi splitskog Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, gdje se jedino može nabaviti. Unatoč svemu, bio bi grijeh prešutjeti ga i time potencijalnim čitateljima uskratiti barem informaciju da postoji libar uz kojega će moći proširiti vidike i pritom se sjajno zabaviti.
Ne damo Vicu
Njegov autor je Vlado Ercegović, filmski kritičar i publicist, dugogodišnji voditelj splitske kinoteke, koji je pedesetu obljetnicu mitske šezdesetosme obilježio nepretencioznom monografijom u kojoj je kronološkim redom nanizao natuknice o svim značajnim događajima – političkim, društvenim, kulturnim, sportskim... – iz te godine.
I ta je knjiga ostala negdje ispod radara, za nju je čuo vrlo ograničen broj pretežno splitskih zanesenjaka, što autora nije obeshrabrilo jer ga, očito, ne zanimaju ni vrtoglave naklade ni masovni odjeci, nego puka radost pisanja o vremenu u kojemu je bio znatiželjni dječak. Drugi libar na istome tragu malo je zakasnio u polasku. "Sedamdesetprva" nije izašla, kako se nadao, na okruglu obljetnicu, nego dvije godine kasnije, što bi bio ozbiljan hendikep da je Ercegovića zanimao tržišni uspjeh, ali, već sam vam objasnio, on piše iz drukčijih, skoro da bi se moglo reći, sebičnih predumišljaja.
Šezdesetosmom se bavio ponajprije zbog njezina soundtracka, velike glazbe koja je u toj godini nastajala, a koja njemu, kao nekadašnjem strastvenom diskofilu, i dan-danas puno znači. Sa sedamdesetprvom se, pak, uhvatio u koštac ponajprije radi nježnih sportskih uspomena, jer su u toj godini i Hajduk i Jugoplastika, nakon dugih godina, pače desetljeća čekanja, osvojili državna prvenstva. No, kao što ni prva knjiga nije bila puka kompilacija muzičkih čudesa, tako ni ova druga nije sama inventura sportskih uspjeha. Daleko od toga. S jednakom akribijom ovdje su zabilježeni mnogi važni ili samo bizarni događaji iz svih sfera života.
Tako, recimo, kroničar bilježi da je 23. siječnja Jakša Miličić, tadašnji predsjednik Skupštine općine Split, upriličio primanje za televizijsku ekipu "Malog mista". Nitko od njegovih gostiju odavno više nije među nama, ali je zato šjor Jakša još uvijek živ-živcat, vitalan kao momčić. Drugog veljače, pak, objavljeno je prvo izdanje Smojine "Kronike o našem malom mistu" koje je tiskano u, za današnje prilike, fascinantnoj nakladi od trideset tisuća primjeraka (libar se, dakako, u međuvremenu u više navrata dotiskivao, zadnji put ovoga ljeta).
Dok je domaća javnost te davne godine bila pretežno zaokupljena pitanjem nacionalnog buđenja koje je potresalo političku, ali bogami i estradnu scenu, jer je Vice Vukov dospio na udar cenzure (protiv čega su otvorenim pismom u rujnu ustali hrvatski književnici u širokome rasponu od Gorana Babića preko Pavla Pavličića do Arsena Dedića), svijet su zaokupljali državni udari, prirodne katastrofe, veliki znanstveni iskoraci, ali i sve širi trend suzbijanja pušenja. Godina je u tome duhu i počela: prvog siječnja američki je Kongres zabranio reklamiranje cigareta na televiziji, a restriktivnija politika prema slobodi prodaje i uživanja nikotina počela se polako prihvaćati i drugdje u svijetu.
Estetika epohe
Ercegovićeva kronika dragocjena je ponajprije zbog svojih lokalnih boja. Osim velikim i važnim nacionalnim i globalnim temama, on se bavi i malim splitskim, spominje utakmice koje su se usjekle u pamćenje sportskih zanesenjaka, markantne festivalske nastupe (recimo, onaj brazilske pjevačice umjetničkog imena Tuca, koja je pjevala pjesmu Tome Bebića "Nije gotovo kad je gotovo nego je gotovo kad ja rečem da je gotovo", a ovaj joj se obraćao srdačnim "Di si, Tuko moja"), infrastrukturne zahvate, otvorenja novih restorana i hotela u gradu i okolici, s posebnim naglaskom na zbivanja u svojoj matičnoj ustanovi, tadašnjem Narodnom sveučilištu.
Da bi gušt čitanja ovoga libra bio potpun, pobrinuo se njegov grafički urednik Žarko Tičinović (inače art direktor Slobodne Dalmacije) koji je dizajnirao sjajnu naslovnu stranicu, toliko u duhu estetike epohe da vam se mora činiti kako u rukama držite knjigu koja je izašla ne 2023. nego 1971.