‘Snažan ženski lik‘, Hanna Flint; Kako nas filmovi čine gorim ljudima

”Snažan ženski lik” Hanne Flint (u prijevodu Nine Orepića) počinje kao libar memoarskih zapisa.

Ta činjenica pomalo zbunjuje jer autorica iza sebe nema bogzna kako veliku prijeđenu “kilometražu”, tek je u srednjim tridesetima, a ne muči je ni višak osobne povijest, nije se potucala po živopisnim i opasnim predjelima, niti se bavila nesvakidašnjim, rizičnim poslovima. No vrlo brzo shvatit ćemo kako priču o sebi ona pripovijeda oslanjajući se na filmove koje je gledala od najranije dobi do danas, i koji su bitno utjecali na njezino formiranje. Ideja je sjajna, jer uvažava ono što se obično prešućuje: značajan, često i presudan doprinos popularne kulture u oblikovanju naših stavova i vrijednosti, pri čemu je zanimljivo vidjeti koja konkretna djela i na koji način modeliraju naša stajališta. Kako vrijeme, odnosno stranice budu odmicale, libar koji se isprva doimao kao zavodljivi križanac između osobne priče i pregleda (pretežno novije) filmske povijesti, a koji je od prve stranice bio obilježen snažnim društveno-kritičkim akcentima, potpuno će prerasti u osebujnu vrstu polemičkog, aktivističkog libra. No krenimo redom...

Od Disneyja do Spielberga

Hanna Flint dijete je iz miješanog braka, majke Engleskinje i oca Tunižanina koji je brzo nestao iz njihovih života i vratio se u svoju domovinu. On ni na koji način nije sudjelovao u podizanju i odgoju djevojčice, ali je svejedno presudno utjecao na njezin život, što čini dandanas i činit će, sva je prilika, dokle god je bude bilo. Naime, njegovom zaslugom Hanna ima nešto tamniju put koja jasno signalizira njezino mješovito podrijetlo, a ono je nekima, ustvari mnogima, čak i onima koji o sebi ne vole razmišljati kao o rasistima, dovoljan razlog da je doživljavaju kao drukčiju i drugotnu osobu. Pitanje boje vlastite kože zaokupit će je još u nježnoj dobi, kad osvijesti činjenicu da sve Disneyjeve princeze imaju alabasterski bijelu put i kad shvati da ona nikada neće moći dosegnuti taj ideal ljepote.

‘Snažan ženski lik‘

Taj stereotip što ga Hollywood, uz ne manju gorljivu podršku ostalih pogona popularne kulture, dugo i nepokolebljivo promiče, samo je jedan u dugome nizu sličnih koji masovnu publiku još od malih nogu formatiraju da na ljude bliskoistočnih fizionomija gledaju kao na osobe koje su fundamentalno različite od bijelaca, pa im sukladno tome pripadaju drukčije, manje važne uloge ili, još češće, role negativaca. Čak i naoko nevini, a masovno voljeni filmovi poput, recimo, Spielbergovih ”Otimača izgubljenog kovčega”, u tom su smislu itekako sporni, jer sav arapski svijet, čak i egipatske kršćane koji pokušavaju zaštititi sveti gral, svode na dva klišeja: ili su zažareni fanatici ili potkupljive protuhe. Knjiga Flintove dragocjeno je podsjećanje na činjenicu koliko je masovna kultura duboko prožeta neumivenom mržnjom prema ljudima čija se krivnja doživljava kao hereditarna jer je signalizira nijansa kože. Da, filmovi, uz ostalo, i truju. A to čine zanatski besprijekorno, toliko vješto da gledatelj ni ne shvaća da je izložen suptilnoj indoktrinaciji.

Hanna Flint relativno je uspješna filmska kritičarka i novinarka koja surađuje s nizom uglednih medijskih kuća, od Guardiana naniže. Velim relativno, jer ovaj status signalizira i njezin delikatan položaj na tržištu radne snage. Kao honorarka uživa određenu, mogli bismo reći dobrodošlu slobodu, ali se zauzvrat mora nositi i sa stalnom prijetnjom egzistencijalne nesigurnosti. “Uplate mi stižu neredovito”, ispovijeda se na jednome mjestu, “često i kasne, zbog čega mi otvaranje mobilnog bankarstva nalikuje otvaranju ekspres lutrije.” Njezinu situaciju dodatno zaoštrava činjenica što se, osim kao osoba za nijansu tamnije kože, na još jedan način doživljava kao drugotna. Ona je, naime, ona, a ne on, pa je prisiljena suočavati se redovito i na puno razina sa spolnim predrasudama koje su dobrim dijelom uobličene, čak i cementirane, posredovanjem filmova, među kojima se mnogi mogu činiti naoko benignima.

Premlada povijest

“Snažan ženski lik” knjiga je o ​postajanju takvom, o potrebi uzimanja, pa, ako hoćete, i otimanja slobode da se bude ono što želiš biti, a ne da udovoljavaš društvenim očekivanjima koja je propisala, raširila i udomaćila popularna kultura, šireći koliko zavodljive toliko i toksične klišeje. Uza sve slabosti, a fosilu poput potpisnika ovih redaka smeta, recimo, što je filmska povijest kojom se autorica pretežno bavi premlada i uglavnom se tiče produkcije u zadnja tri-četiri desetljeća, knjigu itekako vrijedi preporučiti, osobito svim “prvotnim” čitateljima da se iz prve ruke osvjedoče kako izgleda iskustvo drugotnosti.