Pavo Majić, splitski umjetnik koji već četiri desetljeća stoluje u svojoj galeriji "Studio Naranča" usred Geta, u koju se preselio kad je prerastao sjedenje na Peristilu u umjetničko-hipijevskoj ekipi koncem šezdesetih godina, k tome i pokretač SplitGraphic bijenala i neuspješni donator tisuća vrijednih grafika svome voljenom gradu koji, na nesreću, nema puno smisla za suvremenu umjetnost (a milijune plaća za fotokopije i replike), ovog je proljeća – bez naknade – u Francuskoj radio kao svojevrsni hrvatski kulturni ataše.
Kultura s juga
Naime, u Aix-en-Provenceu, starom kulturnom središtu na jugu Francuske, njegova kći i suradnica na grafičkom bijenalu Marina Majić osnovala je obitelj, prezimenu dodala Petit, pa Pavo redovito prezimi ondje, čuvajući unučicu. Kao iskusni šezdesetosmaš nije sklon mirovanju, pa je i u tom gradu stvorio kulturne kontakte, vrlo ugodne. Ispričao nam je:
– U središtu grada je internacionalna knjižara "Book in bar", koja funkcionira prema konceptu kakav je vrlo popularan u cijelom svijetu, nažalost ne i kod nas, čemu se nije čuditi s obzirom na nečitalačke navike hrvatske populacije, po čemu smo u europskom vrhu.
Drže knjige iz cijelog svijeta – odmah sam primijetio da nije bilo hrvatskih – koje se mogu kupiti, a mogu se i čitati dok piješ kavu, te stalno organiziraju različite tematske dane i večeri. Tako sam jednog dana u neobaveznom razgovoru s voditeljicom Anne Sauvage rekao da sam autor triju knjiga i velikog broja grafika, a po svijetu sam i prije priređivao izložbe i održavao poetsko-likovne večeri, i ona je kazala: "Zašto ne?" Posebice su je zaintrigirala moja poznanstva s američkom umjetnicom i kantautoricom Patti Smith, piscem i glumcem Samom Shepardom, pjesnikom Leonardom Cohenom, a moja vječna tema je ipak Tin Ujević, pa sam joj ponudio da pročita prijevode njegove poezije.
Vrlo brzo dobio sam pozitivan odgovor i održali smo jednog petka "Poetski korner" u knjižnici koja je tik do vrata stare gimnazije u kojoj su u školskoj klupi šest godina sjedili Paul Cezanne i Emile Zola – uvodi nas Pavo u kulturni događaj koji je bio pun uspjeh, čija je moderatorica bila profesorica Jacquie Paumier.
Trubadurska poezija
– Dvorana je bila puna, okupilo se društvo ljubitelja književnosti sa svih strana svijeta jer je Aix-en-Provence baš takav internacionalni grad, za koji se govori da bi svaki Parižanin jednom želio u njemu živjeti. Govorio sam o svojoj zadnjoj knjizi putopisno-autobiografskih zapisa "Kotrljajuće naranče", spomenuo sam i prethodne "Ne boj se – nisi sam!", koja je hommage Tinu Ujeviću, te poemi "Anatomija daha".
A onda je u razgovoru s publikom krenula priča koja je posebno zapanjila Francuze! Opisao sam boravak našeg velikog pjesnika Tina Ujevića u Avignonu nakon što je napustio Legiju stranaca, gdje je naučio provansalski jezik te prevodio provansalsku trubadursku poeziju. Pojasnit ću, Aix je od 1189. bio prijestolnica Grofovije Provanse, sve do 15. stoljeća, i to je razdoblje tijekom kojega se razvio u središte kulture, znanosti i umjetnosti, te u centar iznimno popularne trubadurske poezije.
Ona nije nepoznata u Hrvatskoj, prevodili su je Luko Paljetak, Zvonimir Mrkonjić, Ivan Slamnig, Tonko Maroević, Bratislav Lučin, a Tin je bio prvi. Moram kazati da su ostali fascinirani tim utjecajem, jer pojma nisu imali da se "neki tamo" hrvatski književnici bave provansalskom kulturom, i to pisanom jezikom kojim se danas služi vrlo malo Provansalaca! Bilo je riječi i o Jugoslavu Gospodnetiću, rođenom u Šibeniku, danas u hrvatskoj kulturi gotovo nepoznatom profesoru francuske književnosti koji je nakon zagrebačke diplome predavao u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Engleskoj i Argentini, a potom radio u Parizu, te se kasnije preselio u Ottawu u Kanadi, a cijeli je život prevodio hrvatske pjesnike na francuski jezik i objavio knjige stihova Matoša, Tadijanovića, Nazora, Mažuranića, Ujevića – ispričao nam je Pavo Majić, čijom je zaslugom u knjižnici u Aixu oformljena i "hrvatska polica".
– Bilo mi je krivo što pokraj knjiga iz cijelog svijeta nije bilo niti jedne hrvatske pa sam im donirao zbirke Nazora, Matoša, Tadijanovića, Ujevića, Mažuranića, Gospodnetićeve knjige s dvjesto prevedenih hrvatskih pjesama na francuski, pa i ove moje koje su dvojezične. Tako sada tamo postoji i mala hrvatska zbirka knjiga. Dapače, nakon nekoliko dana voditeljica me je nazvala i kazala: "Ljudi traže, šalji još!" A što da kažem, danima sam lebdio od sreće – priznaje.
Ali tu nije bio kraj, Pavo je jednog dana "zadija" i u galeriji suvremene umjetnosti Galerie Goutal, pa se – opet nakon kratkog razgovora o umjetnosti – na njihovu zidu našla njegova grafika "Supremus", posveta Pavi Dulčiću i Crvenom Peristilu.
– Da je Crveni Peristil te 1968. napravljen u bilo kojem od velikih svjetskih gradova, bio bi globalna kulturna činjenica, a mi se evo još, skoro 60 godina kasnije, trudimo taj multimedijalni projekt prezentirati u inozemstvu – drži naš sugovornik.
Pavo Majić nije bez iskustva u promoviranju naše kulture i umjetnosti po svijetu, izlagao je ili održavao poetske večeri u Sarajevu, Ljubljani, Beogradu, Skoplju, Stockholmu, Ibizi, Veneciji, Berlinu, Londonu, New Yorku, Heidelbergu, Hydri, Tokiju, Lisabonu, Toulouseu, Portu...
Tin i beat generacija
Spomenimo da je u berlinskom WerkStatt der Kulture, u kojem se prezentiraju sve vrste umjetnosti, postavio izložbu portreta Tina Ujevića, a nakon izložbe u Londonu dobio je nagradu Prize of Exellent za 2006. godinu.
Marina i Pavo održali su promociju knjige, poetsku večer i otvorili izložbu posvećenu Tinu Ujeviću u čuvenom Bowery Poetry Clubu u New Yorku 2007. godine, gdje su upoznali Patti Smith i Sama Sheparda, koji je zaključio da je Tin preteča beat generacije.
– Patti Smith toliko se svidjela Tinova poezija da je na zagrebačkom koncertu u "Tvornici" pročitala Tinovu poemu "Vasionac" na engleskom, iz naše knjige. Sjedio sam na koncertu s Arsenom Dedićem i Predragom Lucićem; a kad je planetarno popularna pjesnikinja i glazbenica počela čitati Tinovu poemu, samo smo se pogledali... – prisjeća se Pavo, koji je povodom četrdesete obljetnice Studija Naranča u galeriji postavio ljetnu retrospektivnu izložbu grafika i slika. Pa zaključuje:
– Tin doista otvara sva vrata!
– Osim u Splitu!
– Tako ispada. No baš zato ljubomorno čuvam svoj teško stečeni status autsajdera!