Prije nekoliko mjeseci jedna mi je draga prijateljica s puno gorljivog uvjerenja kazala kako Rijeka danas ima najživlju književnu scenu, na što sam samo odmahnuo rukom, ponosan što sam pritom uspio suspregnuti poriv da joj se i narugam. Sve otada popisujem i zbrajam imena tamošnjih autorica i autora, nevoljko priznajući samome sebi – kad mi je već nelagodno njoj – da je bila u pravu.
Na kresti fjumanskoga vala jedno je ime posebno istaknuto. Istini za volju, Teu Tulić teško je nazvati predvodnicom ičega, odnosno ikoga, jer se radi o delikatnoj spisateljici kojoj je potpuno strana, ako ne i odbojna, ambicija da bilo koga mobilizira svojim tekstovima. Ona to i ne čini, dapače, ustrajava u njegovanju suzdržanog, prigušenoga glasa, sva zaokupljena malim, obiteljskim, intimnim temama, ali se svojim umijećem bez napora pozicionirala na sam vrh riječke, pa onda i hrvatske književne scene.
’Mirisao je kao kauč’
Tea Tulić piše malo, dozira se na kućarin. Kratki, rahli roman “Strvinari starog svijeta” treći joj je libar od 2011. godina, kada je debitirala knjigom “Kosa posvuda”, koja je posvuda i hvaljena i prevođena. A opet, dinamika njezina pisanja čini se savršeno homologizirana sa samim pismom, koje je štedljivo, ogoljeno do srži, nerazmetljivo, precizno. Novi roman očekivano je obiteljski, samo što je obitelj mala da manja ne može biti: čine je samo kći i otac. Majka je prerano umrla od teške bolesti, iako je svakodnevno prisutna u njihovu životu, i nije jedina pokojnica koja ih uredno pohodi. Otac je slika i prilika tranzicijskoga gubitnika. Jednom je imao posao, a s njime i sigurnost.
Ovako ga pripovjedačica predstavlja: “Kad bi se vraćao kući iz ureda, otac bi mirisao kao jugoslavenski uredski kauč: na Vecchiju, cigarete, indigo-papir, stari pliš i goveđu kožu.” A onda se dogodilo koješta, bila su takva vremena, nestajala su i poduzeća i države. Sve je postalo neizvjesno, osim rata kojemu otac nije umakao. U jednom trenutku pojavila se mogućnost da se presele u Kanadu, ali ta mogućnost nikad nije realizirana. “Ne znam bismo li potratili naš život u Kanadi”, kaže kći. “Tamo bi nas promatrali isti ljudi. Nama su svi isti jer samo gledaju. Ništa, ništa, samo gledamo – to su nama ljudi, gdje god se oni nalazili.
– Ništa, ništa samo gledamo – tako i nas dvoje govorimo.”
“Strvinari starog svijeta”, među ostalim su, ako ne i prije svega, libar o izdvojenosti, odnosno usamljenosti, i to ne onoj koju čovjek izabere ili mu je splet okolnosti u jednom trenutku odredi, nego skoro pa hereditarnoj, jer je čovjek može naslijediti od svojih roditelja u istome paketu s bojom očiju ili oblikom nosa: “Dovoljno ljudi živi oko nas pa se ne osjećamo posve sami. To je naša socijalizacija: gledanje ljudi kako prolaze pokraj nas, kako piju kave po terasama kafića, kako namjerno bacaju papiriće na tlo pa ih mi podižemo i vraćamo im nazad, kako u redu za blagajnu govore ocu:
– Odite vi ispred, imate manje stvari od mene.
Lakše je tako, samo znati da ima ljudi oko nas.”
Naravno, ljudi koji stoje po strani imaju sve pretpostavke postati odličnim opservatorima. Tako i pripovjedačica briljira dok nas upućuje u svoju nekadašnju rutinu konobarice u jednom kafiću: “Tu se okupljaju tinejdžeri koji kriju cigarete od roditelja, ljudi kojima preko cijele nogavice pište Adidas, ljubavnici koji za stražnjim stolom, skroz iza zida zahoda, zvuče kao da tek uče govoriti neki strani jezik: ja sam dobro, ova kava je baš fina, pospremila sam sobu, volim taj film, jako volim taj film, kupio sam novi upaljač, jesi li za sladoled, jao tiii, ma ništa, šta, ništa ništa, kako ništa, pa eto ništa.”
Melankolični libar
Dok naratorica odrasta i sprema se za odjavljivanje iz mladosti, njezin otac, ribar iz nužde, koji gajetom “Kaljinka” prehranjuje njih dvoje, i ne sluti da i njemu slijedi odjava, ali ona fatalna, konačna, da će vrlo brzo ove dvije apartne i osamljene osobe postati još napuštenije. “Strvinari starog svijeta” melankoličan su libar u kojemu je jedan od važnih likova i sama Rijeka.
Grad koji me uvijek zbunjivao svojim “da, ali ne” identitetom (jer je na Mediteranu, a nije mediteranski, jer izgleda srednjoeuropski, ali izgled vara, jer je na sunčanom jugu, a ima više kišnih dana nego London...) dobio je svoju književnu posvetu s junacima koji glasno ispovijedaju svoju pripadnost njemu: “Ovo je grad tihih dolazaka i još tiših odlazaka. (...) Mi nismo rođeni na krivom mjestu, točno smo krojeni za ovaj grad. Sitni smo pa se lako provlačimo između parkiranih automobila i zidova zgrada.”