Öland je otok u Baltičkome moru, velik kao četiri Brača, ali puno manje napučen.
Na našemu škoju živi oko petnaest tisuća ljudi, a na švedskome samo deset tisuća više, no ta brojka u ljetnim mjesecima eksplodira do pola milijuna. Očito se i tamo živi u dva potpuno nesukladna režima: ljeti je Öland prekrcan, a ostatak godine pust. Nitko, međutim, ne kuka zbog prokletstva sezonalnosti niti grozničavo traga za mogućnostima produljenja turističke špice. Šveđanima je dobro i ovako, zahvalni su na ta dva ili tri mjeseca izdašne zarade, a ostatak vremena bave se nečim drugim. Vrijedilo bi dovesti nekog Ölanđanina na jednu kraću jadransku turneju, pa da nam objasni tajnu njihova uspjeha unatoč... pa unatoč skoro svemu. Jer njihovo ljeto za pamćenje u najboljem je slučaju kao početak našeg osrednjeg proljeća, a zimi je tamo kao u zamrzivaču.
Iskorak preko rampe
Zadnjih godina ovaj se otok na međunarodnome tržištu pozicionira i kao atraktivna kulisa za cijeli niz teških zločina. Na svu sreću, ne radi se o autentičnim kaznenim djelima, nego o fiktivnima, proizišlima iz spisateljske radionice Johanne Mo.
Našim ljubiteljima krimića ona je dobro poznata. Nakon prva dva romana iz ölandske trilogije ("Noćni pjevač", "Ljiljan iz sjene"), nedavno je kod nas objavljen i treći, "Tamni brijest", u prijevodu Elizabete Vrbančić. Znači li to da je ovaj književni mini-serijal tako došao do svoje zaključne epizode? Zapravo, ne, nije, jer nam je autorica malo lagala ili se u međuvremenu, ohrabrena velikim uspjehom, predomislila, pa samoj sebi odredila produžetke. Ali krenimo redom...
Glavna junakinja ove (lažne) trilogije je Hanna Duncker. U prvome romanu upoznajemo je kao povratnicu na matični otok, koji je napustila nakon što joj je otac osuđen zbog ubojstva jedne žene i paleža kuće.
U Stockholmu je provela šesnaest godina, uspješno gradila karijeru detektivke, da bi onda odlučila suočiti se s demonima vlastite prošlosti i potražiti odgovore na pitanja koja je već godinama muče. Isprva, njezin se povratak neće činiti kao dobra ideja, jer će cijelu otočnu zajednicu (koja je mala, blisko povezana i zatvorena) izbaciti s kolosijeka rutine, otvoriti stare rane i oživjeti ukorijenjena neprijateljstva ili barem antipatije.
Dok bude trajao spor i uglavnom bolan proces njezine prilagodbe na novu staru sredinu, život će teći svojom ćudljivom logikom, novi zločini potiskivat će onaj stari kojim je Hanna Duncker opsjednuta i kojim će se moći baviti samo u predasima između svoga svakodnevnog posla.
Johanna Mo tipična je skandinavska autorica samo po ambijentu u koji smješta svoje priče. Pejzaži su u isti mah lijepi i surovi, vrijeme pasje, a ljudi raštrkani po svojim kućama, očekivano nepovjerljivi i šutljivi. No zato su zločini kojima se bavi iznenađujuće obični. Za razliku od većine svojih kolega koji u ulogama negativaca preferiraju manijake i vole dugo, iscrpno i uživljeno prepričavati torture kojima izlažu svoje žrtve prije nego što ih ubiju, ona se bavi običnim ljudima koji spletom okolnosti postaju ubojice. A jednom kada se dogodi taj fatalni rez, kada prijeđu rampu pa iz mirna života iskorače u svijet zločina, ne pretvaraju se u sadiste, nego ostaju ono što jesu: obični ljudi s, doduše, neobičnom potrebom da nekoga ubiju.
"Tamni brijest" započinje bez okolišanja, tuče čitatelja drito u glavu. Hannu Duncker budi prasak. S užasom osvješćujući činjenicu da joj dom gori, ona u zadnji čas uspijeva pobjeći, da bi onda svjedočila kako joj plamen proždire doslovce cijelu imovinu. (Doduše, to je iskustvo manje strašno u Švedskoj nego u Hrvatskoj, jer je već za dan-dva riješila sve birokratske zavrzlame oko isplate osiguranja i ne mora se plašiti da će ostati beskućnica.) Hanna je uvjerena da je požar podmetnut, a sluti i tko je odgovoran za njega. Radi se, naravno, o onom rukavcu priče koji se provlači kroz sva tri romana i bavi se slučajem zločina koji njezin otac (ni)je počinio. No osobnu dramu opet će morati staviti na čekanje da bi se uhvatila ukoštac s jednim hladnim slučajem koji je iznenada – slučajnim pronalaskom kostiju davno nestalog mještanina – oživio.
Cliffhanger za kraj
Do kraja knjige ta će se stara drama razriješiti, a svi mi koji smo se nadali razrješenju i čitave trilogije osjećat ćemo se pomalo namagarčeni, jer roman opet završava cliffhangerom. U najnapetijem trenutku, kad kažiprstom i srednjakom želimo okrenuti novu stranicu... postajemo svjesni da smo došli do kraja. To je to, nema više, ćao đaci, libar je iscurio do kraja i sada treba čekati nekoliko mjeseci ili možda cijelu godinu da vidimo što će se dogoditi. Srećom, iskustvo nam kaže da vrijedi čekati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....