‘To je Ales‘ Jona Fossea ili o krivudanju između sadašnjosti i prošlosti

Norvežani su mali narod, jedva nešto veći od Hrvata, ali im je jedan jezik svejedno tijesan, pa se služe s ukupno dva. Bokmål (što doslovce znači knjiški govor) je stariji i puno rasprostranjeniji od nynorska (novonorveškog) koji se kao jedini službeni pisani standard norveškoga jezika koristi u 89 od 356 općina. U školama ga uči 11,6 posto učenika, a pretpostavlja se da se njime ukupno koristi između deset i petnaest posto stanovništva. S praktične – da baš ne kažem poslovne – strane, ne čini se naročito pametnim izabrati ga kao jezik književnog stvaranja. Jon Fosse, eto, nije bio naročito pametan, pa je na nynorsku do sada ispisao tridesetak knjiga proze, desetak zbirki poezije i tridesetak drama. U tome izboru on, međutim, ne vidi nikakav problem: „Pišem na rijetkom jeziku, novonorveškom. Piše ga oko pola milijuna ljudi, ali ga razumiju svi kojima je norveški materinski jezik, pa čak i oni koji govore danski i švedski. Iz određene perspektive, skandinavske jezike možemo smatrati jednim jezikom, budući da su međusobno razumljivi, ali se pišu u četiri verzije, dvije od njih su norveški.“

Jednako tako, on ne vidi nikakav problem u tome što je izabrao – ili je bolje reći izgradio – osebujnu, unikatnu poetičku nišu. Ako svekoliko proznu produkciju možemo, onako ugrubo i uz puno prigodnog pojednostavljivanja, podijeliti na libre čvrste fabule, s dramskim zapletom i raspletom, te one u kojima je radnja škrta, ako je uopće ima, jer su njihovi autori zaokupljeni introspekcijom i refleksijom, ostajući stalno u bliskom susjedstvu esejistike, onda Fosse održava uljudnu distancu prema i jednoj i drugoj spisateljskoj praksi.

U njegovim se knjigama malo što zbiva, sva radnja o kojoj nas autor izvještava može se opisati s jednom ili dvije rečenice. Više od događaja njega zanimaju stanja, i to kronična: postojane tjeskobe pod čijom se težinom povijaju njegovi likovi.

Jon Fosse: "To je Ales" (Ljevak, Zagreb)

Oni su već odustali, ako su ikada ozbiljno i pokušavali, promijeniti sebe i svoje živote, prepustili su se sudbini (ili rutini svakodnevice, kako god želite) i žive u dva vremena. Uporno se vraćaju u prošlost koja ih je odredila, sadašnjost trpe, a budućnost shvaćaju kao goli nastavak prezenta istim sredstvima. Sav sadržaj njihovih života uporno je samoispitivanje, potraga za počinjenim greškama i krivim koracima koji se više ne mogu ispraviti, što je njegovim likovima jasno, ali si svejedno ne mogu pomoći, pa se stalno vraćaju u prošlost i uvijek iznova ranjavaju. Jon Fosse ne može biti dalje od koncepta sveznajućeg pripovjedača, on samo posuđuje glas likovima čije je znanje oskudno, jer im istina uvijek nekako uspijeva izmaknuti.

Kad ispod svega podvučemo crtu, ispada kako imamo posla s autorom koji piše na relativno egzotičnom jeziku i to knjige koje su apsolutno kriptične. To možda i može biti preporuka za književne žirije i kritičare, ali ne i za masovnu publiku, zar ne? Pa ne. Jer Fosse nije „samo“ dobitnik Nobelove nagrade, nego i pisac čiji se libri prodaju u nakladama na kojima bi mu pozavidjeli i uspješni autori krimića. A takvu je reputaciju izgradio davno prije nego što su ga susjedi iz Švedske zakitili najuglednijim književnim priznanjem.

Kratki roman „To je Ales“ (na hrvatski ga je prevela Vesna Salomonsen), izvorno objavljen 2004., započinje 2002. godine. Naravno, pod pretpostavkom da ovdje uopće može biti riječi o bilo kakvom početku, jer ništa se te godine neće dogoditi. Ono što je važno već se dogodilo,  i to daleke 1979. godine kad je Asle u malome čamcu isplovio na otvoreno more, ostavljajući kući svoju suprugu Signe. Sve otada ona pokušava objasniti njegov nestanak: zašto je odlučio isploviti iako mu je bilo jasno da se sprema nevrijeme, je li zaista stradao u tragičnoj nesreći ili je nju inscenirao pokušavajući prikriti svoj odlazak, ako jest, zašto ju je ostavio? Već dvadeset i tri godine ona pokušava shvatiti ono što nikada neće uspjeti, jer može samo jalovo nagađati. Usamljena i zarobljena u staroj kući, domu suprugove obitelji koja je već obilježena jednom davnom tragedijom, ona, a i mi skupa s njom, krivudamo između sadašnjosti i dvije prošlosti, bliže i dalje, slušajući glasove mrtvih i Signe, jedine žive. 

„To je Ales“ čudesna je meditacija o braku, obitelji, ljubavi, vremenu, slobodi (koja je utvara, jer su svi likovi pomireni s činjenicom da su im životi unaprijed određeni mimo njihove volje), žalosti, smrti... ispisana preciznom koliko i nježnom rukom velikoga meštra.