"Trenutak kad je meni počeo mir" antologija je priča dvadeset i četvero autorica i autora okupljenih što pozivom što natječajem, koju su priredili Vladimir Arsenić i Ana Pejović. Kažem li vam da je toj knjizi prošle godine prethodila jedna slična, možda ćete pogoditi da je njezin naslov bio "Trenutak kad je meni počeo rat". Tu zbirku nisam, nažalost, imao prilike čitati, ali ne žalim previše, jer mi se koncept njezina "nastavka" puno više sviđa.
Čak i kad ne počinju službenom objavom, svi ratovi imaju, naime, fiksirane početke i jasnu kronologiju. To, naravno, ne znači da svima počinju u isto vrijeme. Nekima urane, jer ih pogode traume nasilnih uvertira, a nekima okasne, jer ih optimistična narav ili manjak pameti sprječavaju da se suoče s problemom za koji vjeruju da je malešan i privremen. No svi ti pomaci ograničenog su raspona: niti jednima rat stiže godinu-dvije ranije, niti druge pogodi s tolikim zakašnjenjem.
Nekoliko ratova
S mirom stvari stoje kudikamo kompliciranije. Njegov tehnički početak relativno je lako ustanoviti i on nikome nije sporan. Jedina je nevolja što on svima ne znači isto. Taj podatak važniji je mlađim generacijama kojima služi kao jasan orijentir kroz maglu prošlosti, nego suvremenicima, osobito ako su posrijedi civili.
Privatno vrijeme teče drukčije od onoga povijesnog, ne pokorava se logici satova i kalendara, pa ti se koji put mora činiti da uopće ni ne teče, nego tvrdoglavo stoji na mjestu. Rat je kao pakiranje industrijski proizvedene hrane, s jasno označenim rokom trajanja. Mir, međutim, ne podliježe institucionalnom nadzoru, opire se mjerenju i otvoren je različitim interpretacijama.
Kad na jednome mjestu imate autore iz cijele regije, jasno je da između korica knjige ne može biti riječi o samo jednom ratu i samo jednom miru. U travnju 1996. godine, dok smo se mi pokušavali priviknuti na dugo željeni, mirnodopski ritam života, na Kosovu su užasi tek počinjali i potrajat će sve do 1999., kad će još jedan u nizu ex jugoslavenskih ratova svoj veliki finale imati NATO-ovim bombardiranjem Beograda. Rat se ne tiče samo svojih neposrednih svjedoka, on utječe, koji put presudno, i na živote mirnodopskih generacija.
Zato su se urednici antologije odlučili na široki dobni raspon autora, od najmlađeg, Božidara Milovca (2003.) do najstarije, Svetlane Slapšak (1948.). Ta me činjenica u isti mah i razveselila i rastužila. Obradovala me prilika da čujem glas i autentično iskustvo naraštaja koji je toliko udaljen od moga da mi se ponekad čini kako bismo se trebali sporazumijevati uz pomoć titlova, a deprimirala činjenica da je drugi najstariji zastupljeni pisac moj vršnjak Velibor Čolić (1964.). No pustimo sada to...
Dio autora temu je shvatio kao anketno pitanje na koje su ponudili neku vrstu ispovjednog odgovora. To je, naravno, savršeno u redu. Bilo kada, a kamoli tek u našemu vremenu, kad dionice autofikcije stoje bolje nego ikada prije, jer se udarnički pišu i entuzijastično čitaju tekstovi u kojima autori izlažu svoju intimu. Mene, međutim, više zanimaju pisci koji su vlastiti doživljaj kadri preraditi i/ili dograditi u priču koja će se doimati potpuno izmaštanom (premda je i sama autofikcija, jer svatko piše iz zadanog materijala vlastite osobnosti).
Život od smrti
Početak je mogao biti vrlo dobar, osobito zanimljiv čitateljima iz Dalmacije, jer storija Dušana Blagojevića tematizira susret Beograđanina i Splićanina dok se na televizoru vrti prijenos utakmice između RNK Split i Fulhama. Mogao je, velim, ali nije, jer je pola replika napisano na dijalektu za koji je pisac vjerovao da je splitski, ali, žalim slučaj, nije, pa sve zvuči ajme meni. Već sljedeća priča Ivane Bulatović dignut će, međutim, letvicu. Hrvatska reprezentacija po imenima je, izvan svake sumnje, najjača.
Za nju "igraju" Velibor Čolić, Tatjana Gromača, Robert Perišić i Tea Tulić, bivajući pritom na visini svojih reputacija. Veselje je pročitati i storiju vjerojatno najneveselijeg pisca regije, Andreja Nikolaidisa, iz koje prenosim nekoliko poslovično uznemirujućih redaka: "Pogrebne usluge (kojima se pripovjedač bavio – op. I.I.) nisu nužno ekonomska eksploatacija mizantropije – to će tek docnije postati moje takozvano pisanje – ali pomažu da se razumije da sve što živi od tuđe smrti, živi."
Moj favorit priča je pod naslovom "Deset nas je putovalo vozom u Ljubljanu" Gorana Vojnovića, majstorski ispripovijedana storija u kojoj nije zipovan ni roman ni film, nego brat-bratu cijela televizijska serija.