Od dosadnih knjiga gori su samo dosadni autori. A opet, kako im zamjerati što su davež kad znamo da je svakodnevica prosječnoga pisca sve samo ne dinamična i napeta? Od čovjeka koji od jutra do večeri sjedi povijen nad pisaćim stolom i marljivo škraba, drugome se i ne možemo nadati. Naravno, uvijek postoje iznimke, no veliko je pitanje treba li im itko zavidjeti. Sintagma "uzbudljivi život" često se zna ispostaviti kao puki eufemizam za trpljenje.
Eto uzmimo za primjer slučaj Velibora Ćosića. On se nauživao uzbuđenja za cijeli autobus kolega kojima se ništa neobično i nesvakidašnje nikada nije dogodilo, ali nisam siguran da ga te dionice njegove biografije ispunjavaju veseljem i milinom. Vjerojatno ste čuli tu priču. Rođen u Odžaku 1964., a odrastao u Modriči, rano je propisao i pozicionirao se kao mlada književna nada, da bi onda postao prvo mlada vojnička, a potom i izbjeglička nada.
U Francusku je dospio s jednom torbom – nekoć su pisci izlazili iz Gogoljeve kabanice, a devedesetih iz Dovlatovljevog kofera – i djevičanskim neznanjem jezika zemlje u koju ga je ispljunuo vlak. Čovjek koji je savršeno odgovarao fotorobotu idealtipskog luzera tada je donio odluku koja se doimala najpogrešnijom od svih mogućih: bosanski tvrdoglav, zajunio se naučiti jezik na kojemu je do toga trenutka znao promucati samo excusez-moi i postati francuski pisac, dakle, écrivain français. Ne pitajte kako, ne bih vam u tri života znao objasniti, u tome je i uspio. Već dugi niz godina kućni je Galimardov autor, a francuska akademija zakitila ga je i priznanjem za širenje jezika i kulture. Danas živi u Bruxellesu, a ljetuje u Kaštel Štafiliću, prevode ga i objavljuju posvuda, a njegova djela često se adaptiraju za kazalište.
Osjećaj nepripadanja
Ovaj bosansko-hrvatsko-francusko-belgijski pisac i sezonski Dalmatinac na pragu je šezdesete godine odlučio vratiti se materinskom jeziku, jer mu se činilo da se priča koju želi ispripovijedati opire slaganju u francuske rečenice. Tko pročita "Autoportrete s damama" shvatit će zašto. Prije i poslije svega, radi se o bildungsromanu, a Čolić je svoje formativne godine proveo na ovim prostorima, uglavnom u Modriči, ali i u Sarajevu, Zagrebu, Kruševcu... Jezik kojim je tada govorio, kojim, uostalom, i danas piše, nije homologiziran s nacrtom famoznog Zakona o jeziku, nekoliko je konfekcijskih brojeva veći, pa je puno bolje da ga čitamo u izvorniku, a ne u prijevodu iz francuskoga, koji bi, bez obzira na dobre namjere i vještinu traducteura, uvijek bio pomalo drven i suh.
Priča je o to o dječaku koji je rastao brže od prosjeka, isprva u širinu, a potom u visinu, neprilagođen očekivanjem sredine. "Mišljenja o mojoj inteligenciji su podijeljena", piše autor na samom početku romana. "Moja majka misli da sam sasvim normalno dijete. Ostatak susjedstva smatra me retardiranim." A razvodnice kroz njegovu priču su žene, mlade i stare, one s kojima je bio obiteljski ili susjedski povezan, prijateljice, (uglavnom prekratke) ljubavi, čak i one dame koje nikada neće znati koliko su mu nekoć značile, kao naprimjer Kim Basinger. U ovome libru rat, izbjeglištvo i kasnija književna afirmacija (da ne kažem baš slava, iako bi se i ta riječ u Čolićevom slučaju mogla s punim pravom upotrijebiti) spominju se kratko i rijetko, skoro pa uzgredno, tek da kontekstualiziraju jedno apartno dječaštvo i mladost. A te su nježne godine bile obilježene trajnim i dubokim osjećajem nepripadanja. I to ne samo zato što je autor rastao brže od vršnjaka, pa je htio-ne htio uvijek stršao, nego ponajprije zato što je svojim interesima i strastima bio bijela vrana u debelom provincijskom ofsajdu, kamo su mu slučaj odnosno obiteljska povijest odredili roditi se i živjeti.
Melankolija i humor
U rukama nekog drugog i drukčijeg pisca "Autoportreti s damama" mogli su biti libar s debelim emocionalnim viškovima, ali je Čolić apotekarski vješt u doziranju melankoličnih i humornih pasaža. No ma koliko god se trudio smijehom omekšati surovo oštre obrise svoga (nekadašnjeg) svijeta i vremena, oni se svejedno naziru u svakom poglavlju ove gorko-slatke inventure mladalaštva, pokazujući da autor nije postao apatridom i bezdomnikom tek u 28. godini, nego otprilike u 28. mjesecu života. Dobro, možda malo pretjerujem jer sam podlegao napasti poigravanja s brojevima, ali mislim na onaj trenutak u djetinjstvu kada se prvi put može osvijestiti vlastito nepripadanje prostoru u kojemu si zatečen (i zatočen). Ako ste se i sami nekoć tako osjećali, svaka je preporuka suvišna. Ma i ako niste, jer dobre knjige pripadaju svima, čak i kad govore o iskustvima koja mogu biti strana nekim čitateljima.