Vincenzo Latronico: Život u berlinskom mjehuru od sapunice

Paradoksalno, „Savršenstva“ Vincenza Latronica (hrvatski prijevod potpisuje Antonija Radić) slab su roman, ali odlična knjiga. Autor je Talijan rođen u Rimu 1984. godine, a takvi su otprilike i njegovi junaci Anna i Tom. Velim otprilike, jer ne znamo potankosti o mjestu i vremenu njihova rođenja, samo su da su odnekuda s juga Europe i da pripadaju generaciji milenijalaca. Sa svojim književnim ocem oni dijele i izbor Berlina kao mjesta u kojemu se žele skrasiti i steći profesionalnu afirmaciju.

Izbor zanimanja kod njih je skoro pa generacijsko pitanje. „Internet je sazrio točno u isto vrijeme kad i oni“, podsjeća Latronico. „Poput adolescencije ni ta faza interneta nije završila jasnim rezom, nego postupnim zastarijevanjem koje je tek naknadno postalo očito. Vjerojatno se dogodio prijelomni trenutak u kojem je korištenje Dreamwavera prestalo biti hobi i postalo poslovna vještina, baš kao što su sigurno nekad prvi put izradili neki profil pod pravim imenom i prezimenom, a ne amerikaniziranim nadimcima. Prijavili su se na mirovinsko iste godine kad su otvorili i profil na Facebooku – siroti Europljani morali su se načekati.“

Anna i Tom isprva su pružali svoje usluge tehnološki zapuštenim znancima iz boomerskog naraštaja, a kad je potražnja za njihovim vještinama ozbiljno narasla, odlučili su se profesionalizirati i na samom početku druge dekade novog stoljeća preseliti u Berlin, vibrantni velegrad pun mladih ljudi iz cijele Europe, koji se bave zanimanjima kao što su front-end developer, videomaker, copywriter, freelance novinar...

Pronašli su lijep stan po pristupačnoj najamnini i poslove od kojih se mogu izdržavati, a kojima se mogu baviti u vlastitom dnevnom boravku ili u nekom hipsterskom kafiću okruženi sebi sličnima. Kako je i red, svoj dinamični velegradski život izložili su na društvenim mrežama. Prijatelji iz staroga kraja, koji se nisu mrdnuli nikamo iz zavičaja, zavidjeli su im na uspjehu. Roditelji su, pak, bili nešto rezerviraniji, jer im se činilo kako nestalni angažmani koji se odrađuju u kućnim papučama baš i nisu mjera naročitog uspjeha u životu. 

Kako je vrijeme prolazilo, Anna i Tom počeli su se pomalo mijenjati. Umjesto divljih, visokoenergetskih zabava, postale su im draže sjedeljke uz kakav lijepi zalogaj: „Isti se interes probudio i kod njihovih prijatelja. I oni su, nadnaravno simultano, otkrili kućnu fermentaciju, cvjetaču pečenu na vatri, umami. Kako su starjeli, partijanje – droge su ih iscrpljivale, bilo je previše turista – su zamijenili dugim ručkovima u ljetna popodneva ili večerama uz svijeće i cvat inja po prozorima.“

Poput tisuća sebi sličnih detepenaca, u paketu s novim jelovnikom, prigrlili su i neke druge interese: „Intelektualni su im horizont oblikovali naslovi Guardiana i New York Timesa, isti oni koje su čitali njihovi prijatelji  Grci, Nizozemci, Belgijci. U njihovu su svijetu govori Baracka Obame i masovne pucnjave u školama bili mnogo stvarniji od zakona izglasanih samo nekoliko stanica U-Bahnom dalje, ili mrtvih u moru dva sata avionom dalje.“

Ukratko, Anna i Tom udobno su se smjestili u prostoru koji to pomalo i nije, jer ima mnoga svojstva mjehura od sapunice. Koliko je „njihov“ Berlin fizička, toliko je i metafizička činjenica, zajednica labavo povezanih ljudi koji dijele sličnu dob, interese, životni stil, čak i ideologiju (svi su nagnuti ulijevo), a ne uklapaju se baš najbolje u svijet precizno definiran državnim i drugim, ne manje fiksiranim granicama. Problem će nastati onoga trenutka kad vanjski svijet provali u njihov unutarnji, a oni osvijeste gorku činjenicu da je neprekinuti priljev ljudi koji bi, baš kao i oni, htjeli postati Berlinčanima, doveo do toga da je grad postao preskup, dakle, negostoljubiv i da iz njega valja otići. Ali kamo? Je li pravo rješenje jedan simulakrum, jednu utopijsku uobrazilju, nadomjestiti nekom drugom, novijom, još nepotrošenom i za sada pristupačnom? Konačno, je li bijeg iz zavičaja odnosno domovine uopće moguć i ako jest, po koju cijenu?

Vincenzo Latronico žrtvovao je svoje junake Annu i Toma da bi otvorio ova pitanja. Žrtvovao utoliko što oni postoje samo kao utjelovljene ideje, ali ne i kao osebujni, samosvojni, slojeviti književni likovi. To je šteta, ali ne prevelika, jer smo u romanesknom ruhu dobili esejističko štivo koje propituje nade, žudnje i izbore (barem dijela) jednog naraštaja koji je starijima nedovoljno jasan. Utoliko je potrebnije da ga, prije svih ostalih, pročitaju boomeri i pripadnici generacije X.