Život poslije potresa, pokolja, gladi i rata

"Tri jabuke s neba pale" Narine Abgaryan vjerojatno ne bih uzeo u ruke da nije Ljudmile Ulicke.

Egzotično ime i prezime autorice ovoga romana u paketu s naslovom koji sugerira njegovu ukorijenjenost u folklornu tradiciju sugerirali su mi da se radi o djelu koje može biti zanimljivo prije svega onima koji vole otkrivati književnost dalekih zemalja i skrajnutih predjela, a moja malenkost baš i nije tome pretjerano sklona. No kad vam libar srdačno preporuči jedna od najvećih spisateljica našega vremena (da ne bude zabune, ne osobno, nego bilješkom na ovitku), onda nema premišljanja. I, naravno, već nakon prvih nekoliko stranica postalo mi je jasno da je draga gospođa Ulicka itekako bila u pravu.

Živi i mrtvi

Roman "Tri jabuke s neba pale" (u prijevodu Tatjane Radmilo) započinje na samrtnoj postelji. Tek što smo je upoznali, Anatolija Sevojanc, 58-godišnja udovica i seoska knjižničarka, sprema se umrijeti. Prekjučer je na gaćicama opazila prve mrlje i odmah zaključila da ju je pogodila kratka i teška bolest ("Nije ona bez veze prodrla baš u maternicu – najnekorisniji i najbesmisleniji dio njezina tijela. Kao da je slutila da joj je Bog poslao tu pokoru jer nije uspjela ispuniti glavnu svrhu svojega postojanja – rađanje."). Njezina malodušnost potpuno je razumljiva znamo li da živi u zajednici obilježenoj tragičnim povijesnim iskustvom. Nema te nesreće koja je zaobišla njezino zabačeno planinsko selo po kojemu su jednako udarale i prirodne i ljudske katastrofe. Svojedobno je tamo živjelo 500 obitelji, a danas je samo 21 kuća naseljena, i to ljudima poodmakle dobi.

Anatolija ipak neće umrijeti te noći, neće ni sljedeće. Štoviše, poživjet će još trinaest mjeseci koliko traje radnja romana, a što je bilo kasnije, ne možemo znati kad ne zna ni autorica. Kroz to vrijeme upoznat ćemo ne samo nesuđenu pokojnicu, nego i cijelu prebogatu galeriju osebujnih likova, živih i mrtvih mještana. Kažem mrtvih jer je pripovijedanje ispresijecano digresijama koje nas vraćaju u povijest, izlažući epizode iz života ljudi kojih više nama.

Anatolija iza sebe ima ne jednu nego nekoliko tužnih životnih priča, jer su sve žene iz njezine loze prerano i tragično skončale. Ona je, doduše, dospjela do zrelih godina, ali se nema čime pohvaliti jer je iza nje brak s nasilnikom koji ju je godinama tukao. Ni njezini susjedi nisu bili puno bolje sreće.

Čak i oni koje su sudbina ili Bog pomazili pa su blagoslovljeni dobrim zdravljem i relativno mirnim privatnim životom, nisu uspjeli uteći nesrećama druge vrste. Ljupko selo na kraju svijeta pogodilo je sve što ga je moglo pogoditi: potres, pokolj, glad, rat... Te tragedije autorica ne situira precizno na vremenskoj crti, pa čitatelj mora sam nagađati kada su se zbile, oslanjajući se pritom na vlastito mršavo poznavanje traumatične armenske povijesti.

Ne zanimaju je ni okolnosti koje su do tih nesreća dovele. Okej, potresi stižu naglo, naprasito i bez najave, pa nema ni smisla baviti se pitanjem njihovih uzroka. No za autoricu su masovno izgladnjivanje i usmrćivanje činjenice istoga reda. Ona ne piše o njihovim uzrocima, dakle, o političkim silama koje su ih projektirale i izvele, nego je zanimaju samo posljedice, kakve su ožiljke ostavile na maloj planinskoj zajednici.

Spisateljska magija

"Tri jabuke s neba pale" doimaju se kao izdašni katalog grozota, manje-više svih zamislivih zala koja se mogu obrušiti na čovjeka, iz čega bi se mogao izvesti zaključak da se radi o mučnoj, deprimirajućoj knjizi. No, morat ćete mi vjerovati na riječ, to ne može biti dalje od istine. Upravo suprotno, ne pamtim kad sam zadnji put u rukama imao knjigu koja tako pršti optimizmom. Ta vedrina nije, međutim, saharinskoga tipa, ona ne bježi od stvarnosti niti je pokušava krivotvoriti, štoviše, duboko je prožeta melankolijom, ali uporno, koliko i nenametljivo podsjeća na to da je na svijetu još uvijek dovoljno i ljepote i dobrih ljudi. Ne mogu vjerovati da je mizantrop poput mene napisao ovu rečenicu, ali što ću kad je spisateljska magija Narine Abgaryan, ruske autorice armenskoga porijekla, nadmoćna mojem pretežno mračnom pogledu na svijet. Toliko nadmoćna da bih se ovoj knjizi lako mogao i vraćati kad god mi ustreba injekcija vitalizma.

Kao svojevrsni bonus tracks, romanu su pridružene četiri priče koje se mogu čitati i kao romaneskne skice. One se ne bave ni Anatolijom ni njezinim susjedima, ali iz njih isijava ista toplina, isto zarazno uvjerenje da se nesreći možda i ne može uteći, ali da to još uvijek nije dovoljan razlog da se čovjek preda.