Već smo naučili, što je u drugim zemljama opsegom relativno skromna novela, velikodušni Francuzi tituliraju kao roman.
U slučaju djela pod naslovom "Samo strast" nobelovke Annie Ernaux (libar je na hrvatski prevela Ela Agotić) ovaj je nesrazmjer još i zaoštreniji pošto se radi o rukopisu od samo pedesetak rahlo prelomljenih stranica. Očekivano i logično, autoricu ove dvojbe nimalo ne zanimaju, ravnodušna prema pitanju radi li se ovdje o noveli ili romanu, ona bi vjerojatno otpirala za mogućnost da je napisala meditaciju o žudnji i njezinom (ne)namirenju. Ili, kako sama na jednom mjestu kaže: "Ne opisujem povijest jedne veze, ne pričam priču (od koje mi cijela polovica izmiče) prema vremenskom slijedu, ‘došao je 11. studenoga‘ ili onako približno, ‘prođoše tjedni‘.
Za mene to nije postojalo u tom odnosu, znala sam samo za prisutnost i odsutnost. Prikupljam samo znakove jedne strasti što neprestance titra između ‘zauvijek‘ i ‘jednom‘, kao da će mi taj popis omogućiti da sagledam njezinu istinitost."
Trening za kraj
Priča (koje ustvari nema, jer se ovdje ne govori o zbivanjima koliko o stanju) je, naravno, istinita u mjeri u kojoj su to sve knjige ove autorice poznate po dosljednom zagovaranju autofikcijskog opredjeljenja. Annie Ernaux izgradila je reputaciju djelima nevelikog opsega u kojima su komprimirane razotkrivajuće epizode iz njezina života. Knjigu "Samo strast" izvorno je objavila 1991. godine i ona je svjedočanstvo njezina odnosa odnosno veze s oženjenim muškarcem čiji identitet skrupulozno zaklanja obrazlažući svoju diskreciju ovako: "On nije izabrao da postoji u mojoj knjizi, već samo u mome životu." Na znanje i pouku manje obzirnim autorima koji svoje znance ležerno pretvaraju u književne likove ne mareći hoće li ih mogućnost prepoznavanja povrijediti!
Fatalni muškarac ima tek polovicu inicijala, samo je A., i autorica se nimalo ne trudi idealizirati ga. Dapače, za moj ukus gospodin se čini pomalo sirov i plitak. Autorica ga ovako opisuje: "Volio je Saint-Laurentova odijela, Ceruttijeve kravate i velike automobile. Vozio je brzo, davao signale pomoću farova, bez riječi, potpuno predan osjećaju da je slobodan, dobro odjeven, da dominira jednim francuskim autoputom, i to on koji dolazi iz jedne istočne zemlje.
Bilo mu je drago što ljudi misle da sliči Alainu Delonu. Naslućivala sam – onoliko koliko je to moguće kad se radi o strancu – da ga ne privlače intelektualne ili umjetničke stvari, iako su u njemu izazivale poštovanje. Na televiziji je najviše volio gledati razne igre i ‘Santa Barbaru‘."
On, međutim, autorici nije bio zanimljiv zato što je rafinirani intelektualac, konačno, njih dvoje nisu razmjenjivali knjige, nego tjelesne tekućine. I to dinamikom koja je svojstvena preljubništvu (A. je, naravno, bio oženjen), dakle, surovo prerijetka za ukus i potrebe autorice kojoj se sav život sveo na očekivanje njihovih burnih rendesa. "Nisam mogla gledati televiziju", ispovijeda se Ernaux, "niti listati časopise, sve reklame za parfeme ili za mikrovalne pećnice upućivale su na isto: žena očekuje muškarca."
Održavanje veze koja se svodi na prekratke susrete i preduga čekanja neka je vrsta treninga za konačni i neizbježni ishod, dan kada će je ljubavnik ostaviti i otići iz njezina života. Agonija tada, naravno, ne prestaje, samo se pojačava, poprimajući koji put i groteskne razmjere: "Jedne noći spopala me želja da se testiram na sidu: ‘Možda mi je barem to ostavio‘."
Libar bez viškova
Annie Ernaux uvijek piše vrlo osobne priče, rastavlja vlastiti život na najsitnije djeliće, da bi ga onda pred čitateljem sklopila. Paradoksalno, što je ona dublje zaokupljena privatnim i intimnim, to se dalje dobacuje, dopirući do srca i pameti masovne publike. Velim masovne, jer je čitana kao da piše krimiće, a ne malešne osobne kronike. Kao i sve njezine knjige, i "Samo strast" je libar bez viškova, metronomski precizan i sveden na bitno, rasterećen potrebe da ugađa bilo čijim očekivanjima ili kupuje bilo čiju naklonost. Zato je, valjda, toliko i voljen.
Ljubavna priča s, tehnički gledano, nesretnim završetkom, ipak ne završava u glibu rezignacije. Skoro da bismo mogli reći kako nudi možda mršavu, ali ipak kakvu-takvu utjehu: "Kad sam bila dijete, luksuz su mi predstavljali krzneni kaputi, dugačke haljine i vile uz morsku obalu. Kasnije sam mislila da luksuz znači živjeti životom intelektualca. Sada mi se čini da luksuz znači i mogućnost proživljavanja strasti prema nekome muškarcu ili prema nekoj ženi."