Samo nekoliko kadrova dokumentarnog filma "20 dana u Mariupolju" pritisnulo me snažnije nego stotine pročitanih naslova i vijesti s ukrajinskog ratišta.
Majka koja nježnom gestom pokriva svoje 18-mjesečno dijete krvavom dekicom na bolničkom stolu, kao da pazi da ga ne probudi, a ono više nikad neće otvoriti oči nakon što ga je našao geler granate. Ona je mlada, odjevena kao mnoge europske žene njezine dobi, zamrznuta u boli.
Trudnica koju na klimavim bolničkim kolicima kroz blato vuku iz granatiranog rodilišta u plamenu, a iz napetog trbuha obilato krvari. Nije preživjela, ni ona, ni njezina nerođena beba.
Krvlju obliven 16-godišnjak kojega su granate pogodile na školskom igralištu dok je igrao nogomet, nepomičan i prekriven plahtom, a otac ga neutješno zove i...