Generacije ljudi iznad četrdesete jamačno se dobro sjećaju zlatnog doba videoteka: ranih (i ratnih) devedesetih bilo ih je na svakom kantunu, barem u gradu Splitu.
Odlazak po videokasetu bio je gotovo kao odlazak po “kruv i Slobodnu”, ljudi su bili učlanjeni istodobno na više njih da im ne bi pobjegao neki novi filmski naslov, ma tražila se i veza za pultom...
A onda je videokasete, kao i gramofonske ploče, pregazilo vrijeme. Kao i kasete, uostalom, one s trakicama, koje smo “navijali” vrškom kemijske olovke kad bi se “zaricale”, oplakivali kad bi nepopravljivo pukle.
No, ovo nije priča o oplakivanju, nego o preživljavanju, i to zadnjih dinosaura, splitskih videoteka!
Ruku na srce, one “baš” s kasetama više i ne postoje, osim možda u kolektivnoj memoriji onih s početka...