Obitelj nakon jedne nevere ne može izaći iz kuće: nisu samo oni zatočeni u svome domu, nego i susjedi...

Znatna je sličnost između filmova “Kraj Hrastove ulice” Davida Roberta Mitchella i “Posljednja kuća” (“The Last House”) Louisa Leterriera, koji su se, koincidentno, pojavili otprilike u isto vrijeme s visokokonceptualnim premisama, prvi u kinima, drugi na Netflixu.

U “The End Of Oak Street” obitelj iz američkog predgrađa iznenada je prisiljena na borbu za opstanak kad spletom kozmičkih okolnosti dožive invaziju dinosaura na kvart. “Posljednja kuća”, pak, zatvara jednu obitelj unutar četiri zida vlastita doma nakon oluje.

Naime, obitelj je zapela u kući i ne može izići van – otac Jason, majka Riley (Wagner Moura, Greta Lee) i njihovo dvoje djece (Riley Chung, Noah Alexander Sosnowski). Vrata su čvrsto zatvorena i ne mogu se otvoriti, a prozori se automatski poprave kad se razbiju. Kao da “kiša stvara nekakvu barijeru oko kuće”. Nije samo ova obitelj zatočena u svome domu, nego i njihovi susjedi, vjerojatno cijeli grad, a možda i čitav svijet.

Svi su u istom neobjašnjivom sosu u filmu koji djeluje kao alegorija na koronsku pandemiju i njome izazvani masovni “lockdown” čovječanstva (plus naknadni kaos u društvu), baš poput “Kraja Hrastove ulice”. Trauma od COVID-a još je svježa, ali filmovi se počinju sve više baviti (d)efektima pandemije, kao npr. “Eddington” Arija Astera.

(Post)pandemijska tjeskoba osjeća se u klaustrofobiji “The Last House”, najviše do trenutka kad unezvjerena susjeda počne lupati na vrata Jasonove obitelji i nestane, tj. ispostavi se da je vani nešto strašno što vreba na ljude, neljudsko stvorenje, nekakav monstrum.

Letterier njeguje drukčiji, doslovniji pristup egzekuciji relativno slične nevjerojatne premise od Mitchella, bez posebnog nadahnuća, iako je u intervjuu za “Slobodnu” 2013., u povodu “Majstora iluzije”, izjavio: “Volio bih snimiti još manji film, primjerice s dvoje likova u jednom automobilu kako putuju kroz Italiju.”

Nakon akcija u produkciji Luca Bessona (“Vjerni Danny”, “Transporter 2”), Francuz je izgradio hollywoodsku karijeru na blockbusterima “Nevjerojatni Hulk”,“Sudar titana” i “Brzi i žestoki 10”. Čini se da je Letterier snimio “Posljednju kuću” da ostane u formi do završnog “Fast & Furious” nastavka i da nije mogao dočekati da se čudovište manifestira kao glavna, doslovna prijetnja pa žuri da film stigne do zadnje trećine.

Premisa iz scenarija Matthewa Robinsona (“Love and Monsters”) bila je idealna za redatelja poput M. Nighta Shyamalana, koji je uprozorio intimnu invaziju izvanzemaljaca u “Misterioznim znakovima” iz perspektive jedne familije. No, u tom slučaju, Shyamalan bi vjerojatno dostavio bolji scenarij, lišen dijaloga tipa “Jesu li čudovišta stvarna? Sada jesu...”, a i umješnije postavio/razvio likove. 

Glumci se trude (Moura je svjež od Oscar nominacije za “Tajnog agenta”, Lee od “Prošlih života”), ali gledatelj nema dojam da su likovi proživljeni i da gledamo “pravu” zajednicu, za razliku od one u “The End Of Oak Street” i, još više, “A Quiet Place”, izvjesnom uzoru za “The Last House”, koji je impresionirao uvjerljivošću članova obitelji i njihovom interakcijom.

Ipak, Letterieru valja priznati da svedenost premise bar povremeno umije pretočiti u solidnu psihološko-trilersku “survival” dramu iznad “gledljivo-zaboravljivo” titule (zatočenost u kući, snalaženje za hranu, silazak u ludilo), prije nego nepovratno skrene u generički “monster” horor s računalno generiranim čudovištima. A redatelj zaslužuje i pohvalu što je uspio prošvercati malu subverziju. Tijekom apokalipse Netflix ne radi pa obitelj gleda filmove na DVD-u iz kućne videoteke (“Air Force One”, “Annie”). ** ⅔