Trajan dojam nije baš ostavio "Jurski svijet" iz 2025., za razliku od filma "Godzilla Minus One" koji se dogodio između dvaju dijelova dinosaurske franšize "Carstvo" i "Preporod", te vratio iskrenu spielbergovsku emociju u "monster movie" žanr. Novi "Jurassic World" trebao se ugledati u japanski blockbuster da serijalu omogući pravi "preporod"...
Bila je to završna misao recenzije filma "Jurski svijet: Preporod", objavljene na ovom mjestu 2025., u prvoj polovici srpnja. Redatelj David Robert Mitchell, autor sjajnog horora "To dolazi" i podcijenjenog noira "Skrivena poruka", kao da se vodio istom mišlju dok je za Warner Bros. snimao svoj dosad najbudžetiraniji uradak – "Kraj Hrastove ulice" ("The End Of Oak Street").
Aktualni Mitchellov film najemotivniji je dinosaurski blockbuster od prvog "Jurskog parka", a i jedan od boljih. Više ima izvornog "Jurassic Parka" u "Kraju Hrastove ulice" nego u nastavcima "Jurskog svijeta". Na trenutke, u najboljim segmentima filma, "The End Of Oak Street" izgleda kao "Jurassic Park" da ga je Steven Spielberg, umjesto 1993., snimio nekih 10-ak godina ranije.
To je veliki kompliment za Mitchella koji se vratio režiji nakon osmogodišnje pauze, a kao netko rođen 1974. filmofilski je stasavao gledajući Spielbergove kinohitove ("E.T. – Izvanzemaljac"), uključujući i one koje je Steven producirao pod logom kompanije Amblin Entertainment ("Poltergeist", "Gremlins", "Back To The Future", "The Goonies", "Arachnophobia"...).
Moguće da ih je David gledao s tatom Robertom Allenom Mitchellom kojemu je i posvetio nostalgično intonirani "Kraj Hrastove ulice", kako piše na odjavnoj špici filma, uz njegovu sliku iz djetinjstva s ocem. Logo Amblina ne otvara "The End Of Oak Street", već Bad Robot, kompanija pod ravnanjem producenta J.J. Abramsa koji je, ugledan na Spielberga i amblinovske blockbustere, režirao film "Super 8", preteču serije "Stranger Things".
"Kraj Hrastove ulice" je podjednako spielbergovski kao "Super 8". Reklo bi se i da je gotovo spielbergovskiji od zadnjeg Spielbergova filma "Dan razotkrivanja". Priča se odvija baš 1982., godine izlaska "E.T.-ja" i "Poltergeista", ambijentirana je u američko predgrađe i fokusirana na disfunkcionalnu obitelj koja će iskusiti neobične događaje od bliskih susreta s dinosaurima (gdje je Sam Neill kad ga trebamo?) do putovanja kroz vrijeme ("Povratak u budućnost").
Usto, klinci voze BMX-ice ("Družba Goonies", "Super 8", "Stranger Things"), "PG-13" predikat se rasteže do "R-a" kao u "Gremlinima" i drugom "Indiani Jonesu", glazbu kao da je skladao John Williams ili Alan Silvestri (autor je Michael Giacchino) i film ne traje više od 100 minuta.
Od prvijenca "The Myth Of The American Sleepover" Mitchell je bio zainteresiran za priče iz predgrađa, a ovdje je zagledan u (filmsku) suburbiju osamdesetih koja je iza bijelih ograda i "american dream" idile skrivala poneki košmar, bilo da na nuklearne obitelji vreba Freddy Kruger ili sada dinosaur. Odakle dinosauri u predgrađu? Za to je kriv misteriozni kozmički događaj koji je suburbiju prebacio unatrag kroz vrijeme u "jursku" prapovijest. Srećom, Mitchell ne objašnjava previše sam događaj, za razliku od Louisa Leterriera u relativno slično postavljenoj, ali zaboravljivoj "Posljednjoj kući", da ne petlja po nategnutosti istog ("Ovo je suludo!") i usredotočen je na ljudsku dramu unutar "survival" avanture.
Fokus je na familiji Platt i situaciji koja bi mogla opet zbližiti Denise i Grega (Anne Hathaway, Ewan McGregor), otuđene roditelje tinejdžerice Audrey i predpubertetlije Briana (Maisy Stella, Christian Convery; "My Old Ass", "Sweet Tooth"). Situacija reflektira ekstremnu "novo(ne)normalnu" stvarnost, tj. kaotičnost svijeta oko nas od pandemije naovamo s mnoštvom apokaliptičnih izvanjskih faktora koji prijete razoriti i najskladniju obitelj, samo naizgled sigurnu kad se zabarikadira unutar četiri zida.
"Je li ovo kraj svijeta?", zazvoni pitanje kad se kuća Plattovih preseli "negdje drugdje" i dinosauri budu pušteni s lanca. Kad se to dogodi, pri čemu "The End Of Oak Street" podsjeća i na stari "Jumanji" s Robinom Williamsom u glavnoj ulozi, Mitchell u režiji ne otkriva toplu vodu, ali znalački upošljava spielbergovski pristup u uočavanju dinosaura (rep koji nestaje u grmlju, sjena na zidu, ušutkani vriskovi u daljini) i depalmovske "diopter" kadrove, s mrvu crnog pa i otkačenog humora ("Izumrijet ćete vi meni opet!", dinosaursko parenje).
Efektna režija uspješno kompenzira pojedine tonalne neujednačenosti i nepromišljenosti likova, koji se zbog učestalih napada mesoždera rijetko stižu nadiviti biljojednim dinosaurima. U tim scenama Mitchell nastavlja tamo gdje je Spielberg stao na kraju "Izgubljenog svijeta" kada je doveo T-Rexa u grad. Mitchell u jednom trenutku čak subvertira ono što se u obiteljskom blockbusteru ne smije napraviti, no šteta je što to poništava na samom kraju filma, opterećenom i suvišnim epilogom. Ipak, "Kraj Hrastove ulice" neovisno o tome zaslužuje kinopreporuku. Blockbuster za kraj ljetne kinosezone 2026. *** ⅔
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....