Ostajemo pri nedavno iskazanoj tezi da je „Omiš“ 60-godišnjak, koji se dobro drži! To je i temeljni dojam poslije spuštanja zastora na kultnoj klapskoj manifestaciji.
Kao što je Festival dalmatinskih klapa desetljećima na uvjerljiv način prkosio neželjenim glazbenim vjetrovima s istoka tako zadnjih godina strpljivo odolijeva neizbježnom procesu odustajanja onih najboljih s omiške pjacete.
U kvaliteti izvedbi na završnoj večeri muških klapa nije se toliko ćutio izostanak laureata iz minulih sezona (Bošket, Vinčace). Barem je pola od 10 finalista „Omiša“ bilo na visokoj glazbenoj razini, kakvu i zaslužuje jubilarni festival.
Istinsko nadmetanje za omiške leute i štitove (čitaj: nagrade publike i stručnog ocjenjivačkog povjerenstva) počelo je zapravo usred muškog finala. Preciznije, od klape Okruk, koja je izborom pjesama („Nema boljeg“) probudila dotad pomalo uspavanu publiku.
Kao da su prve klape ( Valdibora, Galijota, Krijanca), uključujući i kasniji Pinguentum bile kolateralne žrtve svog repertoara. Točnije, nerijetke navade da zahtjevne obrade u omiškim nastupima dobiju prednost u odnosu efektnije numere.
Spontanim pjevanjem u privlačnoj „Pogledaj na leroj“ klapa Krunik (iz malih Kučina) je demonstrirala ne samo dobru fuziju, već i toliko potrebni tzv „unutarnji ritam“. Bolje rečeno, sposobnost da i pjesmu sporijeg tempa učini pokretljivijom. Mriža se, pak, doimala kao sretni spoj svojih splitskih preteča(Lučica, Šufit) s posebno uvjerljivim dinamičkim kontrastima.
Podsjetila je na čar serenadnog pjevanja (Malena jubjena) u gradu podno Marjana. Sa samo pet pjevača ili daleko od mini-zborova, na što su nalik neke dalmatinske pjevačke družine, „Omiš“ je klapa u pravom smislu te riječi. Dobro uvježbana i s privlačnom fuzijom. Više na tragu sjajnih „Puntara“ nego ranije klape „Omiš“, kako su sugerirali voditelji programa. No, upravo omiški repertoar (More, Loza u škripu) aktualizira pitanje, koje se nametalo već tijekom završne večeri ženskih klapa, a koje glasi „Zašto se klapski festival odrekao nekadašnje formule, po kojoj barem jedna izabrana pjesma mora biti izvorna!?“ Pitanje, koje ima svoj temelj u logičnoj tezi da je UNESCO stavio klapsku pjesmu na popis materijalne kulturne baštine čovječanstvo prvenstveno zbog starih napjeva i izvornog načina pjevanja.
Za razliku od ranije formule da jedna pjesma treba biti izvorna, stručno ocjenjivačko povjerenstvo nije se odreklo nepisanog pravila da klapa, koja u polufinalnim večerima osvoji najveći broj bodova, ostane na prvom mjestu i poslije završnog nadmetanja.
Neovisno o tome kako je pjevala u finalu. Ruku na srce, više smo očekivali od dubrovačkih „Kaša“, koje su ocjenama odskakale u izbornim večerima.
Možda njihov izbor pjesama nije bio baš najsretniji(Naslonim se ja na prozor), pa se nije u dovoljnoj mjeri ćutio onaj poznati pomalo renesansni zvuk, karakterističan za dubrovačke klape. Naš je dojam da Dubrovčani u završnoj večeri nisu nadvisili Krunik i Mrižu. No, svejedno su otputovali na Stradun s dvije nagrade!
Prvom žirija i trećom publike. Publika je zlatnim leutom častila domaću klapu Omiš, a srebrnim pjevače Okruka. Srebrni, odnosno brončani leut, o čemu odlučuje stručno ocjenjivačko povjerenstvo, pripali su već spomenutim klapama Krunik i Mriža. S neizbježnim pitanjem „Je li zapravo Krunik zaslužio omišku zlatnu krunu!?“
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....