Ako netko ne poznaje splitsku autoricu Slobodanku Bobu Đuderiju s Facebooka – što je nemoguće – kad pročita njezinu novu zbirku priča "Nikada nisam zaustavila vlak" činit će mu se da zna sve o njoj.
Niz je to zapisa iz svakodnevnog života, onog baš najsvakodnevnijeg, koji čitateljima otkrivaju njezina razmišljanja, radosti, brige, neuroze i strahove, sve u jednom velikom omotu dobrodušnosti iz kojeg ona uvijek definira svijet oko sebe. Uz malu žličicu njoj svojstvene samoironije, dobro poznate njezinoj sljedbi na društvenim mrežama.
I urednik knjige Zoran Žmirić imao je potrebu istaknuti baš tu dobrotu u njezinoj književnosti:
"Uvijek će se naći netko poput Bobe tko će svojim pisanjem izvesti šamanski obred vraćanja dobrote u život vrijedan življenja. Ona je tu da nas nasmije kroz suze, razljuti da bismo se bolje razumjeli, podsjeti da je dobrota još uvijek moguća – i da nam katkad ponudi neočekivan odgovor" – napisao je riječki pisac na omotu knjige.
Predstavljač njezine knjige na splitskoj promociji u Knjižnici Marka Marulića prof. dr. Srećko Jurišić je njezin stil, kao uspjelu i dobro izbalansiranu mješavinu humora i drugih vrsta smijeha, ujedno društvene osjetljivosti, ako ne i aktivizma, nazvao – "bobizmom".
Ujedno je novu zbirku ocijenio najzrelijom autoričinom fazom, drukčijom od "Marčeline" i "Nisam vam sve rekla", u kojima više dolazi do izražaja komičnost u opisima situacija, što je Boba Đuderija komentirala u svom stilu:
"Izgleda da sam sazrela u 62., moram ovo materi javit"!
Baš zbog jednog teksta o dobroti Boba je doživjela da se on punih deset godina prenosi po internetskim bespućima, jer puno se svidio ljudima. Jedini je problem bio što su ga pripisali – Nikoli Tesli, pa je nastala prava frka, o čemu ona piše i u ovoj zbirci.
– Auh, pokušat ću rezimirati: još 2016. godine sam, pod dojmom terorističkog napada u Nici, napisala jedan tekst na temu dobrote, smisla i besmisla. Netko je "otkinuo" jedan komad tog teksta - onaj o dobroti - prebacio ga na ekavicu i potpisao Nikolu Teslu. Posljedice su bile dugogodišnje prepirke mojih FB prijatelja s onima koji su dijelili krivo potpisan tekst.
To još uvijek traje! U početku je čak bilo i smiješno. Sad mi je samo zamorno.
S druge strane, to je rizik koji preuzima svatko tko dijeli svoje tekstove u virtuali. Dakle, tko mi je kriv. Neke ljude smo uspjeli uvjeriti u moje autorstvo, ali neke, i to većinu, ne samo da nismo, nego smo bili izloženi nepojmljivoj količini agresije.
Srećom, autorstvo se na mreži može dokazati datumom prve objave, a moj originalni tekst je i dalje na mom "zidu" – kaže Boba o "slučaju Tesla", a kao fejsbukašica koju prati na tisuće pratitelja i čiju svaku i najkraću objavu već u tri minute komentira po 50 ljudi, objašnjava mi kako su društvene mreže promijenile naš i njezin život:
– Prilično sam znatiželjna i komunikativna po prirodi, pa su mi društvene mreže oduvijek bile jako zanimljive.
Pozitivno je što sam otkrila puno kvalitetnih ljudi koji stvaraju divne stvari – slike, glazbu, priče, a koje bez društvenih mreža vjerojatno nikada ne bih upoznala. Ono što je loše, to je što ih ljudi preozbiljno i preosobno shvaćaju. Razmjena mišljenja s ljudima, u tome uživam. Nažalost, često na Facebooku ljudi različito mišljenje dožive kao osobnu uvredu. Ali – znalo je biti baš korisnih i inspirativnih "sudara" mišljenja! – veli Boba, kojoj je najbolji prijatelj s Facebooka ipak – opcija "unfriend".
Autorica koja je prve javne objave svojih humoreski imala u "Pometu" Slobodne Dalmacije pod uredništvom Ćiće Senjanovića, da bi tijekom godina kolumne objavljivala u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, a neke od njih je uvrstila i u ovu zbirku. Kaže da ju je "dosta dugo" pripremala za objavu.
Za nju posebna priča je "Provalnici", o jednoj staroj kući u Dalmatinskoj zagori u kojoj više nitko ne živi, a njezin dio je i jedna javnosti nepoznata pjesma Tina Ujevića iz 1952. godine, nazvana "Odbačen".
– Priča je istinita i baš sam se naradila oko nje. A istinitost mi je potvrdio autor naslovnice knjige, Darije Herceg, čiji je otac bio svjedok događaja. Tu Ujevićevu pjesmu zbilja nitko ne poznaje – tvrdi Boba.
Kao dugogodišnja turistička vodičica, naravno da je i to iskustvo uvrstila među korice knjige. Taj se posao prirodno zalijepio na njezinu životnu ljubav prema Francuzima i svemu francuskome, pa je izmislila i glagol "francuziranje":
– Kad je Francuska u pitanju, mogla bih cijeli roman samo o tome, o mojoj bezrazložnoj zaljubljenosti u tu zemlju. Bila sam jedini turistički vodič koji je dobrovoljno htio voditi francuske grupe. Drugi su to radili po zadatku, a ja sam ih birala.
Francuzi imaju reputaciju da su najteži, najkompliciraniji turisti. Zahtjevni, nacionalna osobina im je znatiželja. Najviše pitanja i potpitanja postavljaju Francuzi i oni su jedina nacija na svijetu koja čita mala slova kad čitaju letke. Žele dobit‘ sve što je navedeno, a ako ne dobiju, odmah dižu francusku revoluciju.
Volim tu njihovu osobinu i sve to sam gledala kroz ružičaste naočale, nije mi smetalo. Čak sam to doživljavala kao dio njihova šarma.
Od mladih dana sam nekako srljala ka Francuskoj, i doživjela sam je, bila sam na njezinu jugu i sjeveru. Bila u njihovim maškarama, skijala po francuskim Alpama i izvela skok koji me skoro koštao života – prisjeća se Boba, koja o tome priča kao o davno završenome vremenu.
Naime, u svojim pričama ona govori, s dozom duhovitosti, i o svojim strahovima. A ima ih raznih, osim onih koji su široko rašireni među ljudima, poput straha od letenja, morskih pasa, potresa, gromova, rata, Boba Đuderija ih ima još – tu je strah od vožnje automobila, strah od mraka, svih pregleda kod doktora. Primjerice, kad piše o tome kako je hipnotizira ljepota planina, zelenih šuma i miris paprati – Boba već u idućoj rečenici razvija misao o tome koliko tuda luta medvjeda koji bi je – sigurna je – pojeli.
– Nakon svih mojih putovanja i nekakvog bajkovitog života, kada sam letjela, plovila, trčala, hodala, skoro sam bila ovisnica o adrenalinu, odjednom sam se nakon rata probudila sa hrpom strahova. Rat je trauma za svakoga – ja kad sam prvi put čula sirenu opće opasnosti, raspala sam se. Paralizirala. Kao da mi se pomaklo tlo ispod nogu.
Kažu da su fobije povezane s osjećajem gubitka kontrole, a to su bile situacije u kojima nisam imala kontrolu nad svojim životom. Sa strahovima je baš teško živjeti, ali psihoterapije su skup sport pa se nosim sa svim tim kako znam i umijem – govori splitska autorica koja je u međuvremenu i prestala raditi u turizmu:
– Više se ne bavim tim poslom, a radila sam ga skoro 40 godina. Posao turističke vodičice sažimao je sve ono što volim – ljude, putovanja i zaljubljenost u ovaj lijepi, dragocjeni komadićak planeta u kojem živim.
Sve se nekako promijenilo nakon korone. I turisti i mi koji od njih živimo. Najednom mi je bilo previše histerije u zraku. Tako da sad s te distance mogu samo svojim kolegama vodičima poželjeti što mirniju sezonu i da im se sva njihova strast i znanje isplate.
Teško mi je inače zamišljati ljeto, uz sve te ratove u pozadini. Mir, samo mir, eto što mogu poželjeti svima nama – veli Boba Đuderija koja na pitanje što bi bilo da je jednom zaustavila vlak – kontrirajući naslovu njezine knjige koji ostavlja dojam nekog žala – odgovara:
– Da sam zaustavila taj vlak, danas ne bih živjela gdje živim, i ne bih bila ono što trenutno jesam. Ali mislim da su rijetki ljudi koji nemaju takvu vrstu žala u životu. Nekad nas sasvim banalne sitnice udalje od naših stvarnih snova i želja – zaključuje splitska autorica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....