Martin Puchner upozorava kako je „naša“ kultura uvijek barem malo – a ponekad i sasvim – tuđa

Dok smo zlovoljni sjedili u predsoblju Europske unije, čekajući da nas konačno pripuste u taj elitni klub, sličili smo Kalimeru, junaku onoga starog talijanskog crtića koji se uporno žalio da je žrtva strašnih nepravdi. Do iznemoglosti smo ponavljali kako smo stoljećima stajali na predziđu kršćanstva čuvajući zapad i njegovu uljudbu od invazivnih hordi s istoka, a sada se oni koje smo spašavali prave blesavi, pa nas ponižavaju držeći nas u čekaonici. Sintagma antemurale christianitatis danas se rijetko spominje, skoro da je iščezla iz javnog govora. Otkako smo dobili zeleno svijetlo i postali dijelom zajednice za kojom smo dugo žudjeli, više nema potrebe da ikome dokazujemo svoje europejstvo, no to ne znači da je mit o našim zaslugama za obranu Europe i njezine kultur...