Svaki libar Georgija Gospodinova sliči knjižnici.
„Zamišljam knjigu“, programatski je zapisao u „Fizici tuge“, „koja sadrži svaki rod i žanr. Od monologa, preko Sokratovih dijaloga, do epa u heksametru, od priče, preko traktata, do popisa. Od visoke antike do upute za klaonice. Sve može biti skupljeno i preneseno u takvoj knjizi. Da se piše, piše, piše, zapisuje i pohranjuje, da bude poput Noine arke, da tamo bude svakojakih stvorenja, malih i velikih, čistih i nečistih, treba se uzeti od svake vrste i svake priče. Čisti žanrovi ne zanimaju me mnogo. Roman nije arijevac, kako je govorio Gaustin.“
Kontra svome liku
Ovaj je put, međutim, Gospodinov udario kontru svome zagonetnom liku, nama poznatom iz nekoliko njegovih djela, ustvari vlastitome alter egu, pa napisao „arijevsko“ djelo, zaokupljeno samo jednim karakterom i samo jednim životom. Roman „Vrtlar i smrt“, koji je friško objavila Fraktura u prijevodu Ksenije Banović, priča je o autorovom ocu. „Odmah ću reći da na kraju ove knjige umire njezin glavni lik“, piše Gospodinov na prvoj stranici. „Čak ne na kraju, već u sredini, ali poslije opet oživi, u svim onim pričama o njemu prije nego što nas je napustio ili nakon toga. Jer, kako bi rekao Gaustin, u prošlosti vrijeme ne teče u jednom smjeru.“
Ali kako pisati o očevima kojima je još od zore kršćanstva „zapisana“ uloga da uglavnom budu odsutni? „Pravedni Josip toliko se rijetko javlja u evanđeljima da ga se lako može propustiti, za razliku od sveprisutne Marije.“ Novi poredak u tom smislu nije ništa promijenio, jer „ako je socijalizam na svoj pomalo drven način tvrdio da je ‘obitelj najmanja jedinica društva‘, onda otac posve sigurno nije bio njegov najpouzdaniji dio.“
Stvar dodatno komplicira činjenica što se autor nema na što osloniti. U Bugarskoj ne postoji bogzna kako velika tradicija raspisivanja dnevnika ili epistolarnih romana. Prostor intimnosti zaštićena je zona, tamo se ne pripuštaju ni dobri znanci, a kamoli tek potpuni neznanci. „Osobno je uvijek dobro čuvana tajna, čuvana strože od bačve vina u podrumu ili rakije ispečene krišom da bi se izbjegle trošarine.“
Sasvim netipičan Bugarin
U tom smislu, Gospodinov je, srećom, sasvim netipičan Bugarin ili, u širem smislu, Balkanac, dakle, naš čovjek. Premda običaji nalažu da se s gubitkom treba nositi suzdržano, s tobože dostojanstvenom šutnjom, on se tome odupire. „Mene samo pisanje spašava“, kaže na jednom mjestu. A pisanje pretpostavljanje suočavanje s onim što se dogodilo, što nitko nikada nije pokušao pretočiti u rečenice, pa raspršenim, zatajenim epizodama pronaći razlog i smisao.
„Da, moj otac bio je vrtlar. Sada je vrt“, kaže autor koji nije kadar do kraja razumjeti očevu strast kojoj se desetljećima predavao i koja mu je, na neki način, produljila život. Ali zato Gospodinov junior lucidno opaža bliskost između zemljoradnje i života: „Mislim da je ideja uskrsnuća botanička ideja. Odatle dolazi konkretan dio alegorije, odatle je sve počelo. I besmrtnost je botanička kategorija.“
Na koncu, pisac će osvijestiti činjenicu kako je barem u jednoj, a njemu presudno važnoj stvari, itekako blizak ocu. Stariji Gospodinov nije imao enciklopedijsku naobrazbu, ali je u skučenim granicama svoga svijeta slovio kao neka vrsta čuvara pamćenja. U šumi obiteljskih stabala svoje zajednice snalazio se kao u vlastitome džepu i svakoga je znao smjestiti na pripadajuću granu. A u paketu s rodoslovljima koje je imao u malom prstu, uvijek je išao i prebogati katalog osebujnih priča o ne manje osebujnim ljudima.
Imao je od koga naslijediti
Te je storije rado širio za obiteljskih i prijateljskih druženja, dodajući im poneku slobodnu digresiju, prigodno ih kiteći da bi zaokružio poantu ili pripremio teren za humorni punch line. Njegovu suprugu to je znalo nervirati, pa ga je uporno vraćala na kolosijek dokumentarističke preciznosti. Ona nije shvaćala da se istinitost pripovijedanja ne mjeri brojem izgovorenih (ili napisanih) neporecivih činjenica, nego oživljavanjem svijeta u kojemu su se one zbile, a za to je uvijek potrebno uzeti si slobodu da makar malo lažeš. Kad ispod svega podvučemo crtu, ispada da je Gospodinov imao od koga naslijediti pripovjedačku žicu i talent.
„Vrtlar i smrt“ slojevita je, dirljiva i oštroumna studija o nastajanju i nestajanju, očevima i sinovima, radosnoj blizini ljubavi, čak i kad ona ostaje neizgovorena, i neumoljivoj blizini smrti koja vrtlare pretvara u vrt. Kolege koje još uvijek zarađuju za kruh pišući u tiskanim medijima, mogle bi se zagrcnuti kad pročitaju sljedeće retke: „Otac se uhvatio novina koje sam mu jutro donio. Samo još bolesni čitaju novine. Ime nečeg znakovitog u tome.“
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....