U Sveučilišnoj galeriji otvorena je izložba "Brailleova dionica" autorice Anabel Zanze, vizualne umjetnice i slikarice-grafičarke, čiji rad, među ostalim karakterizira i bavljenje tipografijom, odnosno s avangardnim umjetničkim nastojanjima na bazi letrizma i konceptualne umjetnosti. Posjetitelji su m mogli vidjeti segmente izložbe "NE-PRE-PRE-KE": 5 taktilnih grafika radova "Kožarićevo Sljeme", Chapeau de Beuys", "Janus", "mur/pont" i "Trône et Débâcle""Eight" i "Slika govori više od riječi", rad Friz i "Moj svijet".
- Ovo je vrijedna izložba koja otvara snažan dijalog. Umjetnička djela nisu namijenjena samo gledanju, već i doživljavanju kroz različite osjetilne kanale, čime se umjetnost približava svima, navela je uvodno Helena Trze Jakelić, voditeljica Odsjeka za kulturu, umjetnost i izdavaštvo splitskog Sveučilišta.
- Radovi autorice Anabel Zanze zadržavaju svoju snažnu vizualnu komponentu za videće posjetitelje, dok su istovremeno promišljeno prilagođeni slabovidnim osobama. U tu svrhu autorica prigrljuje grafički znak Brailleova pisma i oblikuje ga u jedinstvenu umjetničku formu, stvarajući most između vizualnog i taktilnog jezika.
Verbalni opisi
Dio izložbenog postava posebno je prilagođen slijepim i slabovidnim osobama kroz taktilne grafike - umanjene reljefne prikaze originalnih djela koje prate pažljivo izrađeni verbalni opisi, u skladu sa suvremenim smjernicama dobre prakse za interpretaciju umjetnosti.
Uz to, putem QR kodova postavljenih uz svako djelo, slijepim i slabovidnim osobama omogućeno je da samostalno pristupe audio opisima. Skeniranjem koda mogu poslušati interpretaciju i priču o pojedinom radu - u interpretaciji same autorice - čime se iskustvo izložbe dodatno produbljuje i personalizira.
Ovakav pristup ne samo da proširuje granice umjetničkog izraza, već jasno pokazuje koliko je inkluzivnost važan i neizostavan dio suvremenih kulturnih praksi - ističe Helena Trze Jakelić.
Anabel Zanze je zahvalila domaćinima sa Sveučilišta u Splitu što su ugostili njezinu izložbu, a u kratkom obraćanju publici je poručila kako nam je svijet zajednički i utopijski gledano u njemu je potrebno podjednako i participirati.
- Potrudimo se.
Njezina izložba snažno komunicira i sa slijepim i slabovidnim osobama, čime nadilazi isključivo vizualnu percepciju i otvara prostor istinske inkluzivnosti, o čemu nam je posvjedočio i Ivan Tokić, predsjednik Županijske udruge slijepih, koji je stigao na otvaranje izložbe. Zanze ih je posebno srdačno pozdravila, kao i prijatelje iz Šibenika koji su stigli na otvaranje izložbe.
Slovosvijet
- Brailleeva dionica sumira djela za osobe s oštećenjem vida, pripremana za tri izložbe. Slovokraciju i Slovoenciklopedijske jedinice imenovala sam sama; Nada Beroš, jezično-interpunkcijskom igrom, nazivom NE-PRE-PRE-KE, evidentira i razrješava problem inkluzije, izrazivši mogućnost da "taj slogovni galimatijas" bude dijelom "rječnika sustvaranja s drugima". Gradacijom prepreke postaju pre-pre-ke (sa spojnicama "u službi"), potom (verzalne) PRE-PRE-KE koje se čine nesavladivima. Dodavanjem negativnog prefiksa/prefiksa suprotnosti (te još jedne spojnice), imenica u množini premeće se u neologizam pozitivnih konotacija.
Kako se mi "iz kruga" rado poigravamo riječima tako su me NE-PRE-PRE-KE izazvale: Spojnicama sam imenovala tekstove kojima nevidećima i slabovidećima predstavljam slike. One se tek u manjoj mjeri razlikuju od standardnih mojih tekstova: ponudit će kraću informaciju o nekom umjetniku, protumačiti neki termin, biti emotivno obojenije, pružiti ruku jer - poput neprepreka - nastoje spajati - objasnila je umjetnica Anabel Zanze.
Intelektivna reduktivnost
Povjesničar umjetnosti i njezin suprug Igor Zidić istakuo je Anabel, koliko iskusna, toliko još i mlada po svojoj otvorenosti, znatiželji, profesionalnoj inovativnosti i po svojoj intelektivnoj reduktivnosti.
- Možda ćemo se lakše razumjeti kažemo li da je Zanzin crtačko-slikarski izraz zasnovan na intuitivnoj geometričnosti, njezinome rasteru, odnosima, na disciplini i strogosti (koje ne dokidaju humor, još manje fantaziju), na redu (a ne na šabloni ili stereotipu), na ponavljanju (bez obveze), na varijacijama (češće) i: mnogo više na sličnosti, nego na istosti. Anabelina prikrivena ili nikad osobito isticana geometričnost - ergo: i matematičnost - privlači, jer djelo predstavlja kroz njegove različite dimenzije dok se izričaj, tobože, iskazuje kao formula teorije (filozofije, geometrije, aritmetike i - u pokušaju - identifikacijske psihologije), a rezultat svega toga nije sveproždiruća robotika, nego nova ljudskost, empatija, koju je ona - za sebe - pronašla u međuprostorima brige za ljudsko biće. Utoliko više, što mu je takva briga potrebnija pa makar je ono samo i ne bilo svjesno. Tako je Anabel gradaciju: videći-slabovideći-nevideći prihvatila kao radno-edukacijski model, a ne kao obilježje neprikraćenih ili prikraćenih: dviju vrsta, dviju kategorija - iznosi Zidić, dodavši kako takav pristup upućuje na to da ona i u svome radu za slabovideće ili slijepe - polazi od toga da se razlike radom, nastojanjem mogu smanjiti, a da se pritom štošta pozitivno još dospije otkriti - iznosi Zidić, dodajući kako u svijetu formalne sućutnosti (sažaljenja, osjećanja drugih kao hendikepiranih ili manje sposobnih) slikarica nastoji afirmirati drukčije shvaćanje kojim pasivnu sućut nastoji zamijeniti aktivnim odnosom suradnje, zajedničkih ulogâ.
- Sve to može sugerirati da je riječ o nekim naivnim, prasocijalističkim idealima ali, uvjerila me, treba pokušati, dapače, treba pokušavati i "... pusti frazu, mjeri postignuća". O transformacijama osjeta još ne znamo sve, pa ni odviše, ma koliko da smo u sveukupnom poznavanju ljudskoga tijela napredovali. Ovdje su u pitanju oko i, još veća nepoznanica, mozak i njihove uzročno-posljedične interferencije.
Briga o drugome
No, ono što je mene najviše uznemiravalo bio je strah da će ta briga o drugome izazvati neku popustljivost, neko prilagođavanje kriterijâ na štetu same umjetnosti. Anabel me brzo razuvjerila. Vjerojatno je i ova izložba - bez inzistiranja - poslužila tome cilju: jer osim spomenutih pomagala s kojima povezuje neka od svojih ponajboljih djela, slikarica nastoji izvući dašak toga (eventualnoga) dobra i izazvati neku reakciju - navodi, te zaključuje:
- Jedno je od njezinih svojstava mijenjanje cilja, promjena intenziteta, transferiranje ne toliko suprotnih koliko različitih izričajnih mogućnosti, jer je - kako se čini još i sad privlače, izazivaju i potiču mnoge i različite pojave, fenomeni, postupci, raznovrsna očitovanja - kako u nama, tako i oko nas - primjećuje Igor Zidić.
Rektor prof. dr. sc. Dragan Ljutić je, otvarajući izložbu, istaknuo kako se Sveučilište u Splitu konstatno penje na svjetskim ljestvicama, ali da sve to skupa ne bi puno značilo bez humanistike i umjetnosti.
- Ljudi, ovdje u našoj Sveučilišnoj galeriji zaista imate što vidjeti - poručio je rektor.
Sjecište jezika i slike
Povjesničar umjetnosti Dalibor Prančević, koji je bio spriječen doći na otvaranje izložbe, ocjenjuje kako se umjetnički opus Anabel Zanze razvija na osobitom sjecištu jezika i slike, u prostoru u kojem riječ postaje likovni element, a vizualna forma nositelj značenja, ritma i misaonog naboja.
- Moguće je stoga ustvrditi kako se u temelju Zanzina rada nalazi dugotrajno i dosljedno istraživanje granice između teksta i slike. Riječi u njezinim djelima posjeduju vizualnu težinu, zvukovnu sugestivnost i pojmovnu preciznost. One se pojavljuju kao tragovi mišljenja, kao ritmizirani znakovi, kao elementi kompozicije. Umjetnica pritom razvija vlastitu poetiku u kojoj jezik postaje materija same slike, a ne tek sredstvo označavanja. Otuda se njezini radovi otvaraju kao složene vizualno-semiotičke cjeline u kojima promatrač prati odnose između slova i plohe, između smisla i oblika, između analitičnosti i senzibilnosti. Takav pristup zapravo povezuje opus Anabel Zanze s važnim linijama analitičke i konceptualne umjetnosti, kao i s tradicijama vizualne i konkretne poezije. Ipak, u središtu njezina zanimanja ostaje slika kao prostor iskustva, misaonog rada i osjetilne koncentracije - primjećuje Prančević.
Izložba pred nama otvara ta ključna pitanja: kako riječ postaje slika, kako slika uspostavlja vlastiti jezik, kako se značenje gradi kroz gledanje, čitanje i dodir. U djelima Anabel Zanze vizualno i verbalno ulaze u dinamičan odnos, a taj odnos ostaje otvoren za različita tumačenja, iskustva i osjetilne pristupe - objašnjava Dalibor Prančević.
Izložba se može pogledati do 2. lipnja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....