Jeste li znali da je obitelji velikog Emanuela Vidovića kao dječak Zvonimir Mihanović nosio povrće i pritom tiho, iz prikrajka, promatrao kako u mistici atelijera nastaju njegova remek-djela? Desetljećima poslije dvojica slikara ponovno će se susresti – ovaj put na zidovima Stare gradske vijećnice, u izložbi "Sub specie lucis – Emanuel Vidović/Zvonimir Mihanović" u organizaciji Muzeja grada Splita.
Taj gotovo filmski detalj samo je jedna od neobičnih poveznica dvojice umjetnika koje dijeli gotovo stoljeće, ali povezuju ih isti motivi – more, brodovi, luke, obala i mediteransko svjetlo.
Razdvajaju ih posve različiti slikarski postupci – stariji je impresionist i simbolist, a mlađi realist i hiperrealist, ali povezuje ih nadahnuće. Izložba se 27. kolovoza, u 19 sati, otvara u Staroj gradskoj vijećnici, gdje će biti postavljena na sva tri kata, a za posjetitelje ostaje otvorena do 27. rujna.
Autor koncepcije je dr. sc. Josip Belamarić, a posebnu vrijednost postavu daju djela posuđena iz privatnih kolekcija diljem Europe. Za Mihanovića je izložba i svojevrsni povratak na mjesto na kojem je prije točno 40 godina imao veliku izložbu.
Susret slikarskih poetika
Prema Belamariću, izložba je zamišljena kao susret dviju slikarskih poetika, strukturiran oko onoga što Vidovića i Mihanovića povezuje, ali i onoga što ih razdvaja. Dijeli ih gotovo stoljeće, različite tehnike i različit odnos prema vremenu slikanja, dok ih povezuje funkcija koju more, svjetlo i zavičajni krajolik imaju u njihovu djelu. Kod obojice krajolik prestaje biti tek predmet opisa i postaje prostor unutarnjeg stanja.
– Vidovićevo more nikada nije bilo puka tvar za slikanje – ono je, rekao bih, njegova anima, ono skriveno, gotovo sramežljivo ja koje se pokazuje samo u polusjeni. Mihanovićevo more, pak, nije voda nego raspoloženje – ističe dr. sc. Belamarić.
U tome je i ključ naslova izložbe. "Sub specie lucis", odnosno "Pod vidom svjetlosti", sažima ono što povezuje dvojicu slikara. Prema Belamariću, kod Vidovića svjetlost prolazi kroz maglu, sumrak i sfumato, granice predmeta se rastapaju, dok Mihanović do sličnog rezultata dolazi suprotnim putem: zaustavljanjem trenutka u idealnom vremenu. Kod jednoga se vrijeme topi, kod drugoga se zaustavlja, a svjetlost prestaje biti samo fizikalna pojava i postaje način na koji se more, kamen i sjećanje promatraju pod vidom vječnosti.
Sumrak i sfumato
Emanuel Vidović rođen je 1870. u splitskom Varošu, a Matejuška, stari škver i luka bili su njegovo prvo stvaralačko okruženje. Crtanje mu je od najranije mladosti bilo prava strast, a sa sedamnaest godina, 1887., upisuje kiparski odjel Accademije di Belle Arti u Veneciji. Ubrzo spoznaje da nije kipar, nego slikar. Nakon odlaska iz Venecije odlazi u Milano, a preko milanskih slikara otkriva i Chioggiu, malo ribarsko mjesto pokraj Venecije, koje će postati važnim izvorištem njegove poetike.
S vremenom more za Vidovića prestaje biti samo prirodna pojava i postaje svojevrsna anima slike. Lagune Venecije i Chioggie dobivaju lirski, krepuskularni karakter, uranjaju u sfumato, a sumrak i praskozorje postaju izvori njegovih najčešćih raspoloženja. Nakon povratka u Split isto raspoloženje prenosi na zavičajni krajolik, splitsku luku, ribarske brodove i more, pri čemu motiv više nije samo mjesto nego stanje duše.
Belamarić pritom podsjeća na Vidovićev savjet Dušku Kečkemetu da Trogir fotografira za tmurnijeg dana ili kada je sunce barem djelomice zaklonjeno oblacima. U toj naizgled jednostavnoj uputi vidi čitavu estetiku slikara – nepovjerenje prema oštroj jasnoći podneva i sklonost prigušenom, gotovo stidljivom svjetlu.
Fotografska preciznost
Takav je Vidovićev svijet daleko od spektakla. More, brodovi, lagune, interijeri i mrtva priroda tijekom desetljeća postaju sve uži, ali i sve dublji krug njegova stvaralaštva. Prema Belamariću, upravo će produbljivanje tog relativno uskog kruga motiva dovesti do vlastitog, prepoznatljivog jezika koji je postao simbol splitske umjetnosti prve polovice 20. stoljeća.
– Nasuprot Vidovićevoj rastvorenoj atmosferi stoji Mihanovićeva gotovo fotografska preciznost. No njegovo slikarstvo nije jednostavno hiperrealističko kopiranje stvarnosti. Preciznost mu služi stvaranju svijeta koji nije samo reprodukcija stvarnosti, nego njezina idealizirana i emocionalno pojačana verzija.
Preciznost Mihanovićeva kista vidljivo je podređena miru, ali ona nije cilj nego sredstvo, isti onaj alat koji Mihanović koristi ne da bi prikazao svijet kakvim jest, nego kakav bi on, u svojoj idealnoj i vječnoj biti, mogao biti. To je mimesis u službi metafizike, a ne u službi dokumentacije – objašnjava Belamarić.
Belamarić ističe kako je kod Mihanovića ključni element svjetlost, shvaćena ne kao prirodna pojava, nego kao unutarnji zakon slike. Obojena svjetlost, zaštitni znak njegova stila, funkcionira kao znak jedinstva vremena i prostora u kojem su stvari povezane u metafizičku cjelinu.
Igor Zidić, kojega Belamarić citira u katalogu, Mihanovićeve slike povezuje s odabirom određenih trenutaka dana i njegovom sklonošću idealnom vremenu.
– Više od stvarnog voli idealno vrijeme – navodi Zidić.
Zajednička nit
Belamarić razliku dvojice slikara sažima u nekoliko rečenica:
– Koncept izložbe je precizan kad govori o različitim slikarskim pristupima. Vidović dolazi do tišine kroz rastvaranje; postupno razgrađuje predmete dok posve ne iščeznu. Njegova je atmosferičnost proces brisanja granica. Mihanović do iste tišine dolazi suprotnim postupkom – kroz zaustavljanje, krajnju, gotovo digitalnu preciznost slikanja detalja. Kod njega se vrijeme ne rastapa, nego staje; svjetlost se ne rasipa, nego djeluje kao unutarnji zakon slike – navodi Belamarić.
Iz te razlike proizlazi i logika samog postava: zajedničku nit čine brod, sumrak i praskozorje te tišina, dok Vidovićev usamljeni brodar i Mihanovićev ribar postaju dvije inačice istog lika. Djela sa srodnim motivima postavljena su jedno nasuprot drugome kako bi se vidjelo što se događa kada se isti mediteranski svijet promatra potpuno različitim slikarskim jezicima.
Cilj izložbe, prema Belamariću, nije samo usporediti dva umjetnička opusa, nego pokazati kontinuitet domaće slikarske tradicije mediteranskog ključa i njezinu sposobnost da suvremenom promatraču ponudi prostor kontemplacije, tišine i novog razumijevanja zavičajne baštine. Obojica su se formirali izvan Dalmacije – Vidović u Veneciji i Milanu, Mihanović u Milanu i Parizu – ali vraćaju se istom zavičajnom repertoaru. Geografija pritom nije bitna sama po sebi, nego kao "ruho" koje posuđuje stanje duše.
Univerzalni jezik
Ravnateljica Muzeja grada Splita Vesna Bulić Baketić dvojicu slikara opisuje kao dvije likovne osobnosti koje se dodiruju, ali se ne slijede; međusobno su povezane, ali teško usporedive. Povezuje ih mediteransko podneblje – vedute, krajolici, luke, more, brodovi i morski obzori – dok ih razdvaja način na koji stvaraju atmosferu.
– Vidović se prepušta sfumatu, istražuje zamagljene tonove, rasplinute forme te bježi od oštrih obrisa kojima Mihanović donosi svoje stakleno precizne i realistične motive. Svaki je od njih iznimno prepoznatljiv po atmosferi koju stvara na svojim slikama – navodi Vesna Bulić Baketić.
Za ravnateljicu upravo ta razlika omogućuje da se njihov susret razumije kao razgovor, a ne kao umjetna usporedba. Njihova djela, smatra, nadilaze pojedinačne slikarske opuse jer umjetnost kroz njih uspijeva sačuvati ono što vrijeme mijenja. A onda se priča o dvojici slikara vraća na početak – u Split, u Vidovićev atelijer i onoga dječaka koji ga je iz prikrajka promatrao. Mihanović je tada tek gledao kako nastaje umjetnost. Danas se njegov rad postavlja uz rad slikara kojega je kao dječak imao priliku gledati.
Zvonimir Mihanović ističe kako je za njega ovo iznimno emotivan trenutak.
– Kada sam kao dječak ulazio u Vidovićev atelijer, nisam mogao ni zamisliti da ćemo jednoga dana dijeli isti izložbeni prostor. Vidović je za mene oduvijek bio netko tko je naš zavičaj uspio pretvoriti u univerzalni jezik. Vratiti se u Staru gradsku vijećnicu nakon 40 godina, i to u društvu radova čovjeka koji je tako duboko obilježio moje odrastanje i naš Split, za mene je velika čast i radost koju želim podijeliti prvenstveno sa svojim sugrađanima – kaže.
Kolektivno sjećanje Splita
Belamarić, pak, na kraju izložbene priče podsjeća na ono što Vidovića čini mnogo više od jednoga slikara splitskog mora i krajolika:
– Emanuel Vidović nikada nije slikao portrete, nikada nije otišao u Pariz, nikada se nije priklonio jednoj školi ili izmu. Umjesto toga, cijeli je život produbljivao isti uski krug motiva – more, brodove, lagune, interijere, mrtvu prirodu – sve dok se taj krug nije pretvorio u nešto univerzalno: u vlastiti, prepoznatljiv jezik koji je i danas simbol splitske umjetnosti prve polovice 20. stoljeća. Njegovo djelo, rođeno iz introvertnosti i samoće rada u polumraku atelijera, na kraju je postalo dio kolektivnog sjećanja grada, koji ga je, unatoč svemu, oblikovao i koji je on, zauzvrat, zauvijek oblikovao svojim slikama. Paradoksalno je jedino što je njegovo slikarstvo, toliko introvertno u svojoj naravi – a osobnijega vjerojatno nije bilo u hrvatskoj modernoj umjetnosti – na kraju postalo nekom mjerom i zaštitnim znakom prepoznavanja splitske umjetnosti prve polovine 20. stoljeća.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....