FOTO Baka Marica iz Solina ljubav prema unučadi pretočila u predivne slikovnice, evo priče

Marica Remetin autorica je dječjih slikovnica koja je pisati počela u mirovini, pretvarajući uspomene, obiteljske priče i ljubav prema unucima u tople i poučne priče. Njezina djela, prožeta mediteranskim duhom, promiču zajedništvo, mir i vrijednost vremena provedenog s najbližima, pokazujući da za kreativnost i nove početke nikada nije kasno.

U Gradskoj knjižnici Marka Marulića predstavljene su dvije nove slikovnice Marice Remetin, "Josip u ribolovu" i "Ptica mira", nastale iz obiteljskih uspomena, dječje mašte i želje da se najmlađima prenesu poruke ljubavi, zajedništva i mira.

Nakon što je prvom slikovnicom "Marija i bojice" razveselila unuku Mariju, Marica je nastavila pisati za svoje unuke Josipa i Roka, ali i za svu djecu koja u pričama traže toplinu, igru i prave životne vrijednosti.

Autoricu Maricu posebno je dirnuo osvrt Ivane Jakšić iz Knjižnice Kaštela na slikovnicu "Josip u ribolovu", priznala je da ga nosi sa sobom jer ju je pogodio gotovo kao da je netko pisao o njoj samoj.

- Mene je to dirnulo jer je ona u toj priči vidjela svoga unuka i njegova dida. Imala sam osjećaj kao da je napisano o mome unuku, kazala je Marica.

Slikovnica "Josip u ribolovu" prati dječaka koji s nestrpljenjem očekuje odlazak na more s djedom. More, brod, ribe, galebovi i dječja pitanja stvaraju toplu priču o ribolovu, ali njezina prava vrijednost nije u ulovu. Ona je u vremenu koje dijete provodi s djedom, u učenju kroz iskustvo, u strpljenju, promatranju prirode i bliskosti koja ostaje dugo nakon djetinjstva.

U pročitanom osvrtu posebno je istaknuto da nas ova slikovnica podsjeća kako sreća često nije u velikim događajima, nego u malim trenucima koje dijelimo s ljudima koje volimo.

"Najvrjedniji ulovi u životu upravo su oni koje ne možemo spremiti u mrežu, ljubav, bliskost i zajedničko provedeno vrijeme".

Druga predstavljena slikovnica, "Ptica mira", donosi sasvim drukčiji, ali jednako snažan svijet. Priča je to o dvjema djevojčicama koje izrađuju neobičnu pticu velikih krila. Kada je puste, ptica poleti, a one zamišljaju da u kljunu nosi maslinovu grančicu i leti prema mjestima gdje se ratuje.

- Neka odleti tamo gdje su topovi i tenkovi. Da umjesto metka bude ruža. Da se zaustave ratovi i neka se širi ljubav, a ne mržnja, objasnila je autorica.

Ulomke iz slikovnica čitale su Marija Remetin, Lara Papeš i Marta Gotovac, a stihovi iz "Ptice mira" donijeli su dječju, ali univerzalnu poruku.

"Nek‘ vladaju osmjesi 

u ljudima željnim mira

da spokoj nađu

u šarenoj sjenci tvojih krila

Neka spusti granu na topove i tenkove,

poruči im da ugase motore

Neka u cijevi nišana,

što mračno se pruža,

umjesto metka bude ruža."

Marica se osvrnula i na svoju prvu slikovnicu "Marija i bojice", podsjećajući kako su boje u toj priči zapravo slika svijeta i ljudi.

- Različite boje, različiti ljudi. Ne gledaj čovjeka po boji. Ako smo zajedno, onda smo puno jači. Kad smo odvojeni, ništa nismo jedni bez drugih, poručila je.

Važan dio promocije pripao je i ilustratorici Doni Tomić, koja je likovno oblikovala slikovnice. Ispričala je da su "Josip u ribolovu" i "Ptica mira" nastajale u velikom vremenskom razmaku, zbog čega se razlikuju i u tehnici. "Josip u ribolovu" rađen je tradicionalno, rukom, dok je "Ptica mira" nastala kombinacijom klasičnog crteža i digitalnih alata.

Najveći izazov, priznala je, bio je uhvatiti karakter djece koja stvarno postoje.

- Ja tu djecu danas prvi put vidim. Imala sam nekoliko fotografija na temelju kojih sam trebala napraviti karaktere osoba koje postoje. Svako dijete ima svoju osobnost i svoj izgled, a sve je to trebalo uklopiti u priču, kazala je Dona Tomić.

Tema ribolova bila joj je osobito bliska jer je i sama odrasla uz djeda ribara.

- Imala sam djeda ribara s kojim sam išla na ribe. Cijelo djetinjstvo sam imala tu sreću i zato mi je ova priča bila jako bliska, dodala je ilustratorica.

Govoreći o slikovnicama, istaknula je i da priča ne smije ostati zatvorena samo u obiteljskom krugu, iako je nastala iz stvarnih ljudi i uspomena.

- Važno je da se u njoj može pronaći i netko tko ne poznaje tu obitelj. Mislim da je Marica to uspjela napraviti.

Marica je ispričala ponešto i o svojoj baki,  za razliku od same Marice, koja danas unucima ostavlja priče u knjigama, njezina baka nije pričala bajke. Život joj je, kazala je autorica, donio toliko gladi, siromaštva i tuge da nije imala što drugo prenijeti osim rečenice koju pamti cijeli život.

- Kad bismo je pitali da nam priča priče, samo bi rekla: "Vama je lipo!" Nije htjela prenositi jad i glad, prisjetila se Marica.

Možda je baš zato danas toliko snažno osjeća potrebu da svojim unucima ostavi nešto drugo: uspomenu, toplinu i priče koje će ih jednog dana vratiti u djetinjstvo.

A sve je, kaže, počelo vrlo spontano. Unuci su je stalno tražili da im priča.

- Dođu njih troje i kažu: "Bako, pričaj priču." Ja krenem, ne znam ni početak ni kraj, ali priča krene. I onda bi oni nastavljali, davali ideje, pitali zašto ne bi ovako ili onako, ispričala je autorica.

Priče su nastajale iz svakodnevice, dječjih igara, svađa, nogometa, mora i obiteljskih zgoda. Marija je, kaže, uvijek bila najžešća u traženju priča, a ribolovne uspomene bile su posebna riznica inspiracije. Prisjetila se i zgode kada je Marija na brodu uhvatila sipu, pa ju je ona poprskala po glavi.

- Marija gleda, nema pojma što je sad to. A ja joj kažem: vidiš kako tebe nije poprskala, a mene je, znači da sam ja bila zločesta, prepričala je Marica kroz smijeh.

Na pitanje kako su se priče koje je pričala unucima na kraju našle na papiru, odgovorila je kratko:

- Nevista je krivac.

Obitelj ju je poticala da zapisuje ono što govori, ali presudan poticaj dala joj je prijateljica Slavica Čilaš. Marica je priznala da je prve tekstove skrivala od svih, čak i od muža i djece. Napisala je petnaestak do dvadeset stranica i tek ih potom predala Slavici na čitanje.

- Zove mene Slavica i kaže: "Marice, ti si me oduševila. Samo kreni." Kad je Slavica to rekla, ja idem dalje, ispričala je.

Slavica je na promociji istaknula kako je Marica za nju dokaz da nikada nije kasno za kreativnost, stvaralaštvo i samoostvarenje.

- Jedno je znati da nikad nije kasno, a drugo je uvjeriti se u to iz iskustva. Marica mi je jedno predivno iskustvo. Ona svjedoči da taj kreativni iskorak nije vezan uz godine, kazala je.

Naglasila je da Marica ima ono što se ne može naučiti preko noći, a to je osjećaj za jezik, ritam i pripovijedanje.

- To je kao sluh za glazbu. Ili ga imate ili nemate. Tehnička strana jezika može se ispraviti, ali ona ima ideju, metaforu, strukturu i ono najvažnije - ima što reći, istaknula je Slavica.

Pohvalila je i ilustracije Done Tomić, naglašavajući kako je kod slikovnice likovna oprema jednako važna kao tekst.

- Vrlo je teško naći nekoga tko se s autorom može tako dobro nadopunjavati. Ove ilustracije se savršeno nadopunjavaju s tekstom.

Dona Tomić dodala je da bi dobra slikovnica trebala moći funkcionirati i kroz riječi i kroz slike.

- Slikovnicu biste trebali moći pročitati samo slikama i samo riječima. Najbolje je kada funkcionira zajedno.

Na kraju se pokazalo da Marica Remetin nema namjeru stati. Već ima nove kratke priče, humoristične zapise i ideje za nove dječje tekstove. Spomenula je i naslov koji je odmah izazvao osmijehe: "Kako je mrav čuvao kravu".

- Imam kratke priče. I sve su duhovite.

Promocija u Gradskoj knjižnici Marka Marulića tako nije bila samo predstavljanje dviju slikovnica. Bila je to priča o baki koja je u zrelijim godinama pronašla svoj glas, o unucima koji su iz nje izvukli priče, o ilustratorici koja ih je pretvorila u slike i o porukama koje su jako važne: čuvati obitelj, prirodu, mir, različitost i vrijeme provedeno s onima koje volimo.

Slikovnice "Josip u ribolovu", "Ptica mira" i "Marija i bojice" dostupne su u Gradskoj knjižnici Marka Marulića i njezinim podružnicama.