Chef Anthony Bourdain bio je vjerojatno najslavniji kuhar na svijetu prije nego što je, nestabilan i depresivan, digao ruku na sebe i oduzeo si život 2018., nakon prekida veze s glumicom Asijom Argento. Napisao je bestselersku knjigu “Kitchen Confidential” i bio zaštitno lice televizijske emisije “No Reservations” s kojom je odvodio gledatelje na gastronomska putovanja diljem svijeta.
Godine 2011. u emisiji se dotaknuo i delicija hrvatske gastronomije, od Istre nadalje, degustirao je tartufe, ribu, skradinski rižot i pio fina vina. “Ako niste bili u Hrvatskoj, idiot ste. Ja sam bio idiot...”, rekao je jednom. Bourdain je bio snažna ličnost i naveliko poznata pojava, toliko da ga je teško glumački utjeloviti u njegovim najslavnijim godinama u biografskom filmu.
Možda bi to samo mogao izvesti njegov “lookalike” vršnjak Adam Arkin ili tri godine stariji Eric Bogosian koji također nalikuje “chefu”, s obzirom na to da mu je vrlo slični Elliot Gould postao prestar. No, isto je bolje da se “biopic” o Bourdainu vratio na početak i kronicirao njegove (trans)formativne godine, kad je inzistirao da ga oslovljavaju s “Tony” (“Samo me majka zove Anthony”) i nije bio prepoznatljiv likom i djelom.
Odlični i netipični biografski film “Tony” redatelja Matta Johnsona (“BlackBerry”, “Nirvanna The Band The Show The Movie”) fokusiran je na ključan djelić Bourdainova života, ambijentiran u jedno ljeto koje je predodredilo njegovu budućnost. Bilo je to ljeto 1975. u Provincetownu, kad je imao 19, tražio svoje mjesto pod suncem i pukim slučajem počeo stažirati u kuhinji.
Da “Tony” neće biti konvencionalan “biopic” i štedjeti protagonista prikazujući ga isključivo u pozitivnom svjetlu, jasno je u uvodnom natpisu, izvatku iz Bourdainove knjige “Kitchen Confidential”. “Bio sam – da budem iskren – razmažen, očajan, narcisoidan, samodestruktivan i bezuman mladi dripac kojega treba dobro isprašiti po dupetu”, zapisao je Bourdain za sebe bez pardona.
Takvog Bourdaina (glumi ga Dominic Sessa, otkriće filma “The Holdovers”) zatječemo pred komitetom za stipendije na prestižnom sveučilištu Vassar. Evidentno načitani, ali prčeviti Tony predstavlja se kao budući veliki američki spisatelj (“Sad sam pisac, izgleda da me Bog konačno počinje primjećivati...”), naizgled i kako bi se dokazao majci (Dagmara Dominczyk).
Naime, Tony se puše da piše tzv. bildungsroman i njime aplicira za stipendiju koju na kraju neće dobiti, ali će zaparati do Princetowna kako bi tamo našao srednjoškolsku simpatiju Nancy (Emilia Jones). Gubitak stipendije i otkriće da Nancy ima dečka bude u Tonyju (auto)destruktivne porive i on završi na ulici sa šljivom na oku, švorc, izbačen naglavačke iz restorana pod vodstvom chefa Josea Vatela (suptilni Antonio Banderas zaslužuje nominaciju za Oscara u kategoriji sporedne uloge).
Vatel će se smilovati Tonyju i dati mu priliku da spava na njegovoj verandi u zamjenu za pranje suđa u restoranu, biti njegov mentor, a neodgovorni mladić iz dana u dan postaje sastavni dio njegove kuhinje, pronalazi partnera za partijanje i nepodopštine u mačo frajeru Salu (Leo Woodall; “Tuner”), ali se mic po mic uči odgovornosti.
Mogao je “Tony” biti predvidljiv film, no Johnson ga razvija u neočekivanim smjerovima slobodnom režijom, šarajući po žanrovima i raspoloženjima glavnog lika za kojeg, zahvaljujući Sessi, navijamo unatoč njegovoj teškoj naravi. Pred gledateljem je istovremeno i intimna, ali univerzalna drama o odrastanju jednog ambicioznog i nesigurnog mladića, karakterna studija, ljetna romansa i film o kuhanju/kuharima.
Sa svim tim začinima, balansiranim s mjerom i ukusom, “Tony” djeluje kao mali biografski film, mini-bildungsroman koji je Tony naumio napisati, izgledajući povremeno i kao oslikano sjećanje protagonista na jedno ludo i nezaboravno ljeto. Rad snimatelja Michaela Baumana (“Licorice Pizza”), nominiranog za Oscara za “Jednu bitku za drugom”, sanjivo je filmičan i realističan.
Donosi sve mirise i boje ljeta te izniman osjećaj za mjesto i vrijeme – spomenuti Provincetown 1975., s uključenom projekcijom megahita “Ralje” u “drive-in” kinu. Gledatelj osjeća mirise kuhinje, gdje chef i radnici izgledaju poput (dis)funkcionalne obitelji. Osjeća i da je sve što je Tony doživio – svako gorkoslatko iskustvo u ranom poglavlju njegova života – bilo potrebno da postane Anthony Bourdain.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....