Kako je Mufasa postao kralj lavova? Prednastavak ostavlja ‘tragove ožiljaka‘ na njegovu putu: ‘Znam tko će Taka postati‘

Životni krug, o kojem je mudri Mufasa s veličanstvenim glasom Jamesa Earla Jonesa govorio u izvornom animiranom klasiku “Kralj lavova” i njegovoj “igranoj”, računalno generiranoj inačici iz 2019., donio nam je još jedan “The Lion King” film. “Mufasa: Kralj lavova” (“Mufasa: The Lion King”) pušten je u kina u godini kad originalni crtić slavi 30. obljetnicu, a remake petu, funkcionirajući kao njihov (pred)nastavak.

Ambiciozna dvojna uloga “Mufase” (nastavak, prednastavak) napravljena je po uzoru na “Kuma II”, ali ovdje je puno veći naglasak na “prequel” priči (kako je Mufasa postao Mufasa kakvog znamo) u odnosu na “sequel”. Koncept nastavka iskorišten je za naraciju prednastavka. 

Pavijan, pardon mandril Rafiki (glas Johna Kanija u originalnoj, titlovanoj verziji) pripovijeda storiju o laviću/budućem kralju lavova Mufasi (Aaron Pierre kao nasljednik Earla Jonesa) njegovoj unuci Kiari (Blue Ivy Carter, Beyonceina klinka), kćerki aktualnog “lion kinga” Simbe (Donald Glover) i Nale (Beyonce osobno).

Priča se vraća unatrag kad je Kiarin djed Mufasa bio njezinih godina, mladunče koje je zarana ostalo bez roditelja nakon što ih je razdvojila poplava i njega voda odnijela daleko od njih, ali će kao rođeni vođa ispuniti svoju ulogu. Sceni poplave prethodi poetičan prizor Mufasina odraza u kapi kiše što silazi s neba u “slow motionu”.

Bujica nije baš najuvjerljivije računalno animirana (voda je vječiti CGI problem), ali lavovi i ostale životinje još su više fotorealistični i ekspresivni spram prethodnika koji je narativno i vizualno predoslovno slijedio crtani izvornik kao njegova tehnološki nabildana moderna inačica.

Razvedeniji u tekstu i slici, “Mufasa” ima više osobnosti i trudi se biti samostalan i “svoj” (dio filma odvija se na snježnim planinama, daleko od suncem okupane savane), dodatno izgrađujući mitologiju, premda poseže za poznatim referencijama sudbinski najavljujući ono što će se dogoditi u “Kralju lavova”, kao i za obligatornim humornim “hakuna matata” trenucima.

Prednastavak je u filmu nemjerljivo bolji od nastavka i sreća da je njihov minutažni omjer nekih 75:25. Kao nastavak “Mufasa” poseže za komedijom, vraćajući popularne “Lion King” likove merkata i bradavičaste svinje (Timon i Pumbaa; Billy Eichner i Seth Rogen) kako bi nasmijao klince i njihove roditelje te namirio franšizne “merchandising” namete.

No, kvaka je da je “Mufasa” čak i tmurniji, tj. dramski intoniraniji od šekspirijanskog “Kralja lavova”, s više tragike. Tako, humorni “prekidi” potenciraju neravnomjernost cjeline koju disonantnom čine i gdjekad vesele pjesme iz pjesmarice hitmejkera Lin-Manuela Mirande (“Vaiana”, “Povratak Mary Poppins”, “Encanto”, “Tick, Tick... Boom!”, nova “Mala sirena”), a znaju ih zapjevati i negativci poput Kirosa, vođe krvožednog čopora velikih bijelih lavova Tuđinaca s glasom Madsa Mikkelsena.

Vidljivo je u tim scenama kako je redatelj specijaliziran za intimne, emotivne melodrame Barry Jenkins (s tri Oscara nagrađeni “Moonlight”, za zlatni kipić nominirana “Ulica Beale”, serija “The Underground Railroad”) bio pod pritiskom studija Walt Disney Pictures da iznjedri “family friendly” film i dodvori se obiteljskoj publici čineći ga vedrijim i šarenijim.

Međutim, oskarovac Jenkins uspijeva prilagoditi mitologiju “Kralja lavova” vlastitom melodramskom senzibilitetu i “vice versa”. Na koncu, novi “Lion King” je epska priča o odrastanju, “putovanju prema svjetlu” i pronalasku svog mjesta na svijetu, odnosno u “životnom krugu”, baš kao što je to “Moonlight”.

Oba filma povezuju i kadrovi plutanja glavnih likova, pri čemu će Mufasa doplutati do drugog čopora i biti posvojen, nakon čega ga adoptivni roditelji Obasi i Afia (Lennie James, Anika Noni Rose) šalju s polubratom Takom (Kelvin Harrison Jr.) u bijeg pred Kirosom i njegovim lavovima, a oni se otiskuju na putovanje prema obećanoj zemlji, “mjestu koje nitko nije vidio”, tijekom kojeg upoznaju lavicu Sarabi (Tiffany Boone), što dovodi do romantične tenzije među braćom, tj. ljubomore i ogorčenosti.

“Znam tko će Taka postati”, čujemo u “sequel” segmentu filma i to zasigurno zna i publika od njegova znakovitog prvog susreta s Mufasom. Jenkins (p)ostavlja “trag ožiljaka” u kadru i prije nego što to Taka počne doslovno raditi, ali i pokazuje odlike žanrovskog filmaša. Da vam je netko rekao da će redatelj oskarovca “Moonlight” jednog dana citirati “Apocalpyto”, proglasili biste ga ludim, no Jenkins radi upravo to u akcijskoj vodopad-sceni “Mufase”. Hakuna Mufasa.