‘Moraš imati i dobru svađu u eteru‘: na 100. rođendan Hrvatskog radija razgovarali smo s legendarnim glasom Radio Splita

Na današnji dan, 15. svibnja, kada Hrvatski radio obilježava velikih 100 godina postojanja, a Hrvatska radiotelevizija 70 godina rada, teško je govoriti o radiju, a ne sjetiti se glasova koji su desetljećima bili dio svakodnevice, jutara, vožnji, nevera, utakmica, trajekata, svađa i malih životnih priča običnih ljudi. 

Jedan od tih glasova, za Dalmaciju možda i najprepoznatljiviji, svakako je Jadran Marinković (73), legendarni glas Radio Splita, čovjek koji je čak 42 godine proveo uz mikrofon i slušatelje. 

Nazvali smo ga baš nonako kako je i sam cijeli život radio - spontano, bez velike pompe. Javio se našoj novinarki iz kafića, u šušuru prijatelja, uz kavu i smijeh. U društvu su bili i kolege i prijatelji, među njima i pjevač Matko Jelavić. Ležerno, toplo i neposredno, baš poput etera kojim je desetljećima vladao.

- Radio će uvijek ostati. Mogu oni pričati što hoće, televizija, društvene mreže, Facebookovi i Twitteri, ali radio će ostati, govori nam odmah na početku Marinković, čovjek koji je od 1980. godine bio dio Radio Splita, prvo honorarno, a potom stalno zaposlen gotovo četiri desetljeća.

Dio svačije obitelji

Iako je već osam godina u mirovini, njegov glas ljudi i danas prepoznaju na ulici.

- Ne smijem progovoriti, odmah me ljudi prepoznaju. Prije neki dan me jedna gospođa zaustavila i pita: “Zašto više ne radite?” A ja joj kažem: “Gospođo moja, osam godina sam u mirovini.”

Njegov put do radija nije bio klasičan novinarski. Završio je pomorsku školu, plovio, proveo godine na brodu, a upravo su mu ta iskustva, kaže, kasnije najviše pomogla u radu s ljudima.

- Te dvije godine plovidbe dale su mi najviše u životu. Tamo naučiš ljude. Naučiš slušati. Naučiš kako svatko nosi svoju priču. Na radio je, kako kaže, stigao gotovo slučajno, a prvih šest mjeseci nije smio ni govoriti u eteru.

- Samo piši vijesti, piši, piši… Nisam smio ništa snimati. Onda me jedan kolega ubacio u studio i rekao: “Ajde, govori.” Bila je tamo neka boca vinjaka ili konjaka, nemam pojma… Ja mlad, lud, kažem: “Ajde.” I tako je krenulo.

Neposredni kontakt i ritam dana

Prisjetio se i kako je godinama novim gostima u studiju objašnjavao jedno pravilo radija:

- Govorio sam im: “Ovdje vam je sve obrnuto nego na semaforu. Kad se upali crveno - tada govorite. Kad je zeleno - gotovo je.

I upravo je taj neposredni kontakt sa slušateljima postao njegov zaštitni znak. Emisije poput “Pomorske večeri”, “Srijedom u srijedu”, “Akcija - reakcija”, “Glasa naroda”, “Četvrtkom u četvrtu” ili legendarnog “Auspuha” pretvorile su ga u glas običnog čovjeka.

- Bez slušatelja nema radija. Moraš imati kontakt. Moraš imati emociju. A moraš imati i dobru svađu u eteru. Pristojnu svađu. Ne može sve biti krasno i divno. Moraš malo podbosti gosta, izazvati reakciju, otvoriti priču, priča nam. Radio je, kaže, nekada imao sasvim drugačiju težinu.

- Osamdesetih i za vrijeme rata radio je bio strašno važan. Ljudi su znali da imaju svoj radio. Davao si informacije, obavijesti, pomagao ljudima. Bio je to njihov radio. Prisjeća se kako je kao glazbeni urednik posebno pazio na atmosferu i ritam dana.

- Ako pada kiša, ne možeš pustiti istu muziku kao po suncu. Govorio bih: “Ajde, minjaj malo.” Ujutro jedna glazba, navečer druga. Zadnjih godina emisiju bih uvijek počinjao s “Put ka sreći”, a završavao s Gibonnijevom “Divji cvit”. To mi je bio forte.

Nagrade za životna djela

Posebno emotivno pamti trenutak kada je “Pomorska večer”, emisija koju je vodio čak 35 godina, osvojila Večernjakovu ružu za najbolju radijsku emisiju godine.

- Mi iz Splita nismo ni znali da smo nominirani. Došli u Zagreb, u HNK, konkurencija svi veliki programi. I onda čujem: “Pomorska večer.” Samo sam lupio ženu po ramenu i rekao: “Ajmo gore!” Danas kaže da je još boli koliko sam je jako udario od šoka, priča kroz smijeh.

- Ne znam ni danas što sam govorio u tom pobjedničkom govoru. Samo znam da sam završio sa: “Slušajte Pomorsku večer ponedjeljkom” i pozdravio posade brodova.

Nagrada je tijekom karijere bilo mnogo. Dobio je nagradu HRT- a za životno djelo, nagradu Grada Splita za životno djelo, kao i nagradu Slobodne Dalmacije za doprinos novinarstvu. -  Imam tri nagrade za životno djelo. A još sam živ, našalio se.

- Kad sam odlazio u mirovinu pitao sam mogu li ostati barem raditi “Pomorsku večer” koju sam vodio 35 godina. Rekli su mi da umirovljenici ne mogu. Dobro, bilo je i onih koji su mogli ostati, ali valjda su imali veze gore u Zagrebu, govori bez gorčine, više pomireno, kao čovjek koji je svoj radijski život odradio do kraja.

Ipak, od radija se nikada nije potpuno odvojio. Za pomorske teme i danas ga često kontaktiraju kolege s Radio Pula.

- Zovu me još s Radio Pule pa komentiramo pomorske teme. Malo se javim, kažem svoje i to je to, kaže Marinković, čovjek kojemu je more ostalo trajna tema života, baš kao i radio.

Ratne godine i humanitarne akcije

No iza radijskih anegdota ostale su i teške ratne godine koje i danas pamti.

- Poslali su me u Slavoniju kad je počeo rat. Nisam tamo nikad bio. Kupio sam kartu na pumpi usput i došao u Vinkovce. Kažem ljudima u radiju: “Ajde nacrtajte mi gdje su naši, gdje su Srbi.” Nisam imao pojma gdje sam došao, prisjeća se.

U sedam dana napravio je više od stotinu izvještaja.

- Bio sam i kod Siniša Glavaševića u Vukovaru. Skuhali smo tursku kavu, zapalili duhan i on mi kaže: “Nema ovdje sreće, kolega.” I stvarno nije bilo. No najviše od svega pamti humanost radija.

Prisjetio se velikog humanitarnog koncerta za Centar Juraj Bonači krajem osamdesetih kada je splitska dvorana bila prepuna.

- To je bilo čudo. Pet tisuća ljudi. Došli su svi. Oliver Dragojević, Meri Cetinić, Magazin, Gibonni još iz vremena Osmog putnika… To je radio mogao napraviti. To je bila snaga etera.

Posebno pamti i reportažu o ženi koja je sama živjela na višem katu zgrade u Splitu.

- Nije htjela pričati. Ali sam napravio reportažu “Prijatelji stari gdje ste”, o zaboravljenima i tužnima. Tada sam vidio koliko radio može probuditi humanost među ljudima.

Radio nekad i sada

Danas, kaže, radio više nije isti. -  Neki radiji postali su jukeboxovi. Nema dovoljno mladih ljudi, nema mentorstva. Ne može netko doći s fakulteta i odmah znati radio. To se učilo po ulici, po kafićima, slušajući ljude.

Najviše mu je žao što nakon umirovljenja nije dobio priliku prenositi iskustvo mlađim kolegama, a mogao je.

- Zadnje zvanje bilo mi je komentator- mentor. A nikad me nitko nije pitao da radim s mladima, da im pokažem kako se radi radio, iskreno govori s malim razočarenjem u glasu.

Danas živi mirnije, najvećim dijelom na Pelješcu. - Mala kućica uz more, parangal, vrše, tišina, mir, bez politike. To mi je sada život. Ali radio iz njega nije otišao.

I dok Hrvatski radio danas slavi velikih sto godina postojanja, jasno je kako tu obljetnicu nisu stvarali samo odašiljači, studiji i tehnologija. Stvarali su je ljudi. Glasovi koji su ulazili u kuće, automobile i živote slušatelja. A glas Jadrana Marinkovića ostao je jedan od onih koje Dalmacija nije zaboravila.