Najslavniji od osam londonskih parkova na prijelazu lipnja u srpanj ugosti glazbene (mega)zvijezde u sklopu masivnog višednevnog festivala. Nazvan BST Hyde Park (British Summer Time Hyde Park), festival je 2013. startao sa stilom koncertima Bon Jovija i Rolling Stonesa.
Koliko je jak BST Hyde Park, dovoljno je napomenuti tko je sve nastupao samo od 2022. naovamo. Kronološkim redom Elton John, opet Stonesi, Eaglesi, Adele, Pearl Jam, Guns N’ Roses, Bruce Springsteen, Lana Del Rey, Kings Of Leon, Robbie Williams, Kylie Minogue... A za “headlinere” 2026. odabrani su, među inima, Maroon 5, Mumford & Sons, Duran Duran i Pitbull.
Deseci tisuća ljudi
Zvijezde rado nastupaju u Hyde Parku, a ljudi masovno, u desecima tisuća (70.000), dolaze na koncerte privučeni zvučnim imenima, ali i lokacijom s besprijekorno riješenim sadržajima poput štandova s hranom, barova i toaleta. Hyde Park je sam po sebi čaroban, posebno tijekom ljeta, kad je okupan suncem u zalasku, kao stvoren za događaje uživo, a glazba stvara još veću čaroliju. Park blista pod vedrim ljetnim nebom, ljudi zrače pozitivom.
“Kunem se, nema ničega poput Hyde Parka za sunčanog ljetnog dana”, rekao je Marcus Mumford, vođa, pjevač, gitarist i bubnjar grupe Mumford & Sons. Doista nema, potvrđuje i potpisnik ovih redaka nakon drugog koncertnog posjeta Hyde Parku (prvi je bio 2023., Gunsi). “Hyde Park, prelijep si”, notirao je i Adam Granduciel, pjevač i gitarist benda The War On Drugs, koji je nastupio prije Mumford & Sons.
Ima smisla da su ovi sastavi nastupili jedan za drugim. Oba kombiniraju rock i country/folk, iako Mumford & Sons njeguju komercijalniji, popističkiji akustični zvuk, s pijevnim hitovima za najširu publiku, a The War On Drugs je “indie” bend introspektivnije poetike i ambijentalne, sanjivo ozvučene “americane” s daškom “shoegaze” zvukovnosti i rokerske psihodelije, ali i snagom stadionskog rocka.
Izgubljeni u snu
Zbog The War On Drugs autor ovog teksta najviše je i “potegnuo” u London, da se napokon susretne uživo s ponajdražim “novijim” bendom, osnovanim 2005., koji nikako da nastupi na INMusicu (održava se u približno slično vrijeme, a TWOD odgovara glazbenom ukusu festivala i njegovim preferencijama), ili negdje bliže. Koliko je samo recenzija filmova na ovome mjestu napisano uz nadahnjujuću glazbu The War On Drugs, čije melodije već dulje vrijeme ne izlaze iz uha, a njihova filmična muzika paše i u vožnji.
Već nekoliko godina redovito su se pratili datumi turneje i konačno je kucnuo čas da se jedan i zaokruži. Bend je ispunio velika očekivanja uživo i u nekih sat-i-nešto-sitno vremena svirke izazvao snoliki osjećaj blaženstva, nastupajući uz predivan zalazak sunca. Koncert je bio kratak, ali djelovao je epski i poklopio se s proslavom američkog Dana nezavisnosti 4. srpnja, odnosno 250 godina američke nezavisnosti.
Iako se Granduciel, znakovito (?), nije verbalno referirao na to, muzika The War On Drugs je punokrvna “americana”, američki “heartland” rock. Glazbom i stihovima bend projicira prizore američkih krajobraza, otvorenih autocesta, ravnica..., toliko plastično da izgleda kao da ste ih usnuli (jedan od albuma ne zove se slučajno “Lost In The Dream”) ili čak da su dio vaših uspomena, makar ih niste doživjeli.
Album “Lost In The Dream” iz 2014. bio je najzastupljeniji na set-listi (“Red Eyes”, “An Ocean In Between The Waves”, “Under The Pressure”), a nakon njega slijedi “A Deeper Understanding” iz 2017. (“Pain”, “Strangest Thing”), ovjenčan Grammyjem. Granduciel u sebi autorski (i gitarski) objedinjuje Boba Dylana, Springsteena i Neila Younga (sin mu dijeli ime s The Bossom), a unikatna glazba benda, koji prkosi kategorizaciji i zaslužuje biti veći nego što jest, evocira i pinkfloydovsku hipnotičnost.
Zvučna slika The War On Drugs raskošne je teksture i imerzivna, što nije čudno uzme li se u obzir da su gitarama i bubnjevima pridruženi klavijature i saksofon (Robbie Bennett, Jon Natchez). Uštimani bend uživo katkad ostavlja dojam da stvara glazbu spontano tijekom “jamminga”, odnosno da je cijeli koncert jedna dugačka pjesma, isprekidana Granducielovim povremenim obraćanjem publici, tipa da je ovo drugi put da The War On Drugs nastupaju u “nevjerojatnom Hyde Parku”.
Ionako studijski duga, pjesma “Under The Pressure” je u “live” verziji trajala debelo preko deset minuta i zvučala veličanstveno kao jedan od vrhunaca emotivnog koncerta. Epohalne su bile i izvedbe “Red Eyes”, “Pain” i “An Ocean In Between The Waves”, a za klimaks je ostavljena “Strangest Thing”. “Bili ste divna publika večeras, hvala vam. Jedva čekamo da se vratimo što prije; ova je pjesma za sve vas ovdje – jer podržavate nas, Mumford & Sons i sve bendove”, poručio je Granduciel i pripremio teren za nastup zvijezda večeri.
Povratak doma
Nakon deset godina, Mumford & Sons vratili su se u “domaći” Hyde Park, a u međuvremenu su postali jako popularni u Americi, gdje su se i preselili u potazi za dodatnom inspiracijom, otprilike kao U2 sredinom osamdesetih. Ako nisu iznjedrili remek-djelo na tragu “The Joshua Tree”, Mumford & Sons duhovno su se stopili s američkim folk-rock stilizacijama uz primjese countryja i pokrivaju nekakvu zlatnu sredinu između The National i Of Monsters and Men.
Njihova dominantno akustična glazba (bendžo, mandoline...) vrlo je poletna i vuče na zajedničko zborno pjevanje publike sa zaraznim refrenima, što se najbolje ogleda u velikim, himničnim hitovima “Little Lion Man”, “Lover Of The Light” i, napose, “I Will Wait” s albuma “Babel”.
Set-lista bila je sastavljena od poznatih pjesama i onih s novog albuma “Prizefighter”, poput uvodne “Begin Again”. Za bend je ovo bio koncert pun emocija s obzirom na dugo izbivanje iz rodnog Londona. “Nismo se došli zajebavati”, naglasio je Mumford i njegovi su “sinovi” pošteno odradili koncert.
Energija benda bila je opipljiva i rezultirala je sinergijom s publikom koja je pjevala svaki pjesmu i proključala na Mumfordov pozdrav “Prideu” (parada je baš tog dana obojila London duginim bojama). “Pride” zastave bile su vidljive i u Hyde Parku, a početak koncerta u tzv. zlatni sat donio je tračak ljetne magije.
Publika je nagrađena i s dva nečekivana specijalna gosta. Oko polovine koncerta na pozornicu se popeo irski pjevač Hozier (megahit “Take Me To The Church”), opisan kao “najdobroćudniji čovjek u svijetu glazbe”. Hozier se pridružio bendu na pjesmama “Rubber Band Man” (na njoj je gostovao na albumu “Prizefighter”) i “Awake My Soul”, na sveopće
oduševljenje publike.
To je bilo samo zagrijavanje za iznenađenje svih iznenađenja na bisu, započetom pjesmom “Rushmore””. “Imamo još jedno drsko iznenađenje za vas. Zapravo je i nama to bilo iznenađenje... Zaplješćimo Shaniji Twain”, najavio je Mumford slavnu gošću. Shania je stigla na Hyde Park direktno sa stadiona Wembley, gdje je bila “predgrupa” Harryju Stylesu.
Pojavno je imponirala u crnom bodiju i čizmama do koljena, ali i vokalno, otpjevavši s Mumfordom i “sinovima” pjesmu “Here” s njihova novog albuma (izvorno suradnja s country zvijezdom Chrisom Stapletonom). Već bi to bilo dovoljno, ali Shania nije stala samo na tome.
“Hvala što ste me pozvali, ovo je baš super. Što ćemo sad raditi? Hoćemo li zasvirati nešto odrješito i odvažno?”, upitala je ona publiku i izvela svoj megahit “Man! I Feel Like A Woman!”, a Hyde Park je eksplodirao. “Shania Twain je moja jebena junakinja”, priznao je Mumford, koji je sa “sinovima” priveo dvosatni koncert kraju izvedbama pjesama “The Banjo Song” i “The Cave”. Dvostruki folk-rock spektakl s okusom ljeta trijumfalno je završen.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....