Porinulo je tisuću brodova lice Helene, najljepše žene svog doba i supruge spartanskog kralja Menelaja. Kad je Helenu oteo Paris, princ od Troje, započeo je desetogodišnji Trojanski rat, opisan u Homerovoj "Ilijadi" i oslikan u spektaklu "Troy" iz 2004. godine. Stoljećima kasnije, Helenino lice je porinulo i tisuću "botova", izazvaši višemjesečni kulturološki rat u vidu beskrajnih rasprava u komentarima na internetu i društvenim mrežama.
Rat je potpirio Elon Musk kad je javno napao redatelja Christophera Nolana zbog angažmana tamnopute oskarovske glumice Lupite Nyong‘o za ulogu Helene u "Odiseji" ("The Odyssey"), 22 godine nakon što je isti lik utjelovila plavokosa Diane Kruger u "Troji" Wolfganga Petersena. Slična halabuka nije zabilježena 2021., nakon što je Denzel Washington postao titularni lik filma "The Tragedy Of Macbeth" ili – kad smo kod "Odiseje" – tamnoputa Vanessa Williams u televizijskoj ekranizaciji iz 1997. glumila nimfu Kalipso (ta uloga je sada pripala solidnoj Charlize Theron).
A tek kad su se klikbejtovski proširile glasine da je transrodnom Elliotu (nekoć Ellen) Pageu dodijeljena uloga velikog mitskog ratnika Ahileja, kojeg je u "Troy" igrao mišićavi Brad Pitt, kulturološki rat je naprosto eskalirao. Tipkovnice su se usijale i otukle kilometarske komentare. "The Odyssey" je "na neviđeno" proglašen promašajem zbog politički korektnog "woke" castinga koji je ispao bitniji od kvalitete samoga filma. Čak i kad je "Odiseja" napokon stigla u kina, mnoge još uvijek više ih zanima "je li Ahilej muško ili žensko" od toga kakav je film.
Sad kad je "The Odyssey" pogledan i potvrdilo se da su – očekivano za one koju su Homerov predložak čitali, kao i Vergilijevu "Eneidu" od koje Nolan također crpi inspiraciju – Sinon i Helena, kao i njezina sestra blizanka Klitemnestra (također Nyong‘o), supruga Agamemnona (Benny Safdie), samo karakterne fusnote u filmu, svedene na dvije-tri scene, čini se da je redatelj svjesno prkosio tradicionalnim očekivanjima u odabiru glumaca pa i modernom pristupu dijalogu u ekranizaciji Homerova mitološkog epa. Krilatica filma je, na koncu, "Prkosi bogovima".
Bila je to Nolanova subverzija, diverzija nalik Trojanskom konju za Hollywood i najširu publiku. Snimajući prvi film nakon oskarovskog "Oppenheimera" o ocu atomske bombe, Nolan je zaigrao na kartu političke korektnosti i dobio masivan proračun od 250 milijuna dolara za svoju slobodnu (re)viziju i dekonstrukciju Homerove mitologije, u osnovi antičku dramu pod krinkom mitološkog blockbusterskog akcijskog fantasy spektakla iz podvrste mača i magije, kakav se načelno očekuje.
Nije čudno da upravo Page kao Sinon u jednoj sceni dobaci Odiseju (vrlo požrtvovna uloga Matta Damona) "Slobodno dodaj koju stvar", u smislu da nabilda priču kad bude pripovijedao o njemu nakon povratka u Itaku, odnosno da Menelaj (Jon Bernthal) za Helenu kaže: "Lice koje je porinulo tisuću brodova... ili sad petsto", s obzirom na ožiljke na njezinu lijevom obrazu. "Slobodno dodavanje" je u suštini priča i svaki pripovjedač ono pročitano prepričava/interpretira na svoj način. Tako i Nolan ovu priču o "licu, brodovlju, ratu kod Troje, čovjeku, misli...", kako pripovijeda bard (tamnoputi reper Travis Scott) na početku filma.
Homerovu priču Nolan je prilagodio sebi, otprilike kao i stripove o Batmanu kad je radio trilogiju "Vitez tame" ne bi li iznjedrio "elevated" blockbuster koji je više od fantazijskog akcijsko-avanturističkog "sword&sorcery" epa i bliži povijesnoj drami iz podžanra mača i sandala. To znači da je naracija nelinearna ("Memento", "Prestiž", "Dunkirk", "Oppenheimer"...), da vrijeme igra bitnu ulogu ("Inception", "Interstellar", "Tenet"), da Nolan preispituje drevne mitove i legende, prizemljuje mitološke likove i stavlja ih u realističan kontekst i daje im ljudske vrline i mane, kao što je napravio sa superjunakom Batmanom i negativcima poput Jokera.
Znakoviti natpis "Vrijeme prividne magije" otvara film, sugerirajući da Odisejevi bliski susreti s bogovima i čudovištima iz grčke mitologije poput Kiklopa (Bill Irwin), monstruoznih nemani Scile i Haribde, morskih sirena, vještice Kirke (Samantha Morton)... baš i neće biti sukladni očekivanjima. Legendarni lik, ratnik, kralj, suprug (dobra, na trenutke i izvrsna Anne Hathaway kao Penelopa) i otac (korektni Tom Holland u ulozi Telemaha) pokušava se vratiti u Itaku nakon bitke za Troju dok su prosci poput Antinoja (spletkarski, primjereno ljigavi Robert Pattinson) okupirali njegovo kraljevstvo i tipuju na tron.
Naracija je razasuta na relaciji prošlost-sadašnjost, od Trojanskog rata i Odisejeva života na pustom otoku s Kalipso, zbog čije je čarolije zaboravio prošlost, do njegova prisjećanja na putovanje doma uz povremena ukazanja Atene (Zendaya kao da je promašila film i dospjela iz "Dine") te spletki u Itaki koja je "predugo bez kralja" tijekom njegova višegodišnjeg odsustva. Zbivanja su zgusnuta i treba reći da Nolan uglavnom fino vodi priču, tj. da film ne djeluje kao da traje takoreći puna tri sata, a vizualno je ovo spektakl na visokoj skali.
Neki segmenti su izvanredni, od igre mačke i miša s Kiklopom kojeg vam dođe žao preko Kirke (Nolan na teritoriju tjelesnog horora) do zalaska u Had. Međutim, Nolanov realizam, koliko god pogoduje filmu na primjeru praktičnih efekata i Trojanskog konja gotovo opipljive težine, unutar kojeg su Odisej, Menelaj i grčki ratnici proveli nekoliko dana na pješčanoj plaži, obavljali nuždu i umirali od gušenja/plime, toliko mu i šteti.
Bogovi su sastavni dio Homerove "Odiseje", a ovdje mahom postoje kao spomen, ne računajući, recimo, Atenu koja je više personifikacija djevojke stradale u Troji i Odisejeva savjest (dopustio da strada), uslijed čega film djeluje nepotpun i prava je šteta da je Nolan škrtario na fantazijskom i akcijskom, samim time tek sporadično postigao tzv. filmsku magiju. Na momente izgleda kao da je Nolan pomislio da je sam Bog i da se poželio uzdići iznad Homera, da ne spomenemo "bogovski kompleks" ("Ne traži bogove u ljudima, samo ćeš se razočarati").
No, ostavi li se to po strani, "The Odyssey" je snažan kao antička tragedija, psihološka studija i osuda ratovanja u ime drugih, ovdje bogova, Grčke i Agamemnona. Lik Odiseja je psihološki kompleksan, heroj koji je istovremeno i zločinac, iako će dosegnuti besmrtnost herojskim pjesmama.
Pomorska i ina lutanja nisu samo produkt kazne zato što je uvrijedio bogove (Posejdona), nego i samoiniciranog izgnanstva zbog grižnje savjesti i PTSP-a nakon svega što je napravio u Troji (s Trojanskim konjem posredno inicirao ubijanje nevinih, žena i djece), svojevrsno čistilište za kršenje vlastitog koda časti i grijehe s kojima mora živjeti do smrti, "loveći odbjeglo sunce". S tim na umu, moćni završni čin "Odiseje" pruža junaku katarzu i pojačava prigušenu emociju filma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....